Vec u predgovoru Branislav Nusic naglasava da je knjiga opis njegovih dozivljaja iz detinjstva na jednom starom velikom hrastu pored obale Dunava na koji bi se popeli on i jos njih petorica i redovno druzili cetvrtkom i nedeljom. Bilo ih je sestorica “stalnih”: Zika Dronja koji nikako nije mogao da zapamti lekcije koje je ucio, a zvali su ga Dronja jer je bio sav rasklimatan i sve je visilo na njemu, a sveske i odeca su mu stalno bile prljave od mrlja mastila. Mile Vrabac je dobio nadimak vrabac jer je uvek kopao po dzepovima, vadio mrve od hleba i grickao ih. Bio je jedan od najgorih ucenika. Jedino sto je znao da odgovara su bili predmeti iz hriscanske nauke ili istorije. Mita Trta jee oko svega umeo da se rasplace. Imao je dobro srce, ali je bio jako lenj. U skoli kad je odgovarao odgovarao je najkrace moguce i sporo kao da je to preveliki zamor za njega. Najteze mu je bilo da ujutro ustane iz kreveta pa su ga u kuci prozvali Trta i taj nadimak mu je ostao. Laza Cvrca je bio najduhovitiji,najmanji i najveca kukavica. Umeo je svasta da izvodi, da stavi nogu iza vrata ili da napravi lice kao zaba, ali je mucao kad treba da odgovara od prvog razreda gimnazije. Da li je stvarno mucao ili se pravio blesav kao Sima Gluvac nikad se nije saznalo. Sima Gluvac dok su se igrali nije bio gluv, ali kad je trebao da odgovara pravio se da ne cuje pitanje nego je odgovarao ono sto je znao, cak i stivo iz drugih predmeta. Jednog dana su u razred dosli razredni, profesor i lekar i poceli da ga ispituju jer su culi od nekog da on uopste nije gluv. Pravio se on i dalje gluv, sve dok nisu sapatom rekli da treba da dobije batine. Iako su saputali Sima ih je cuo i poceo da place. Onda je pokusao da se izvuce da cuje samo na jedno uvo, pa da je odjednom poceo da cuje i na drugo, ali su ga otpustili iz skole sa pravom da polaze ispit koji nije polozio, pa je ponavljao prvi razred. Ceda Brba je nadimak Brba dobio jer se jednom pogresno potpisao na kontrolnom. Izbacili su ga iz skole jer je bio prava napast, znao je kako drugu decu da povuce da ne uce i tako je postao pekarski segrt. Bio je najjaci od svih i lagao je mnogo kako gvozdenu sipku moze da savije rukama, kako su mu u cirkusu nudili pare da se tuce, svi su znali da laze, ali su se pravili da mu veruju jer su ga se plasili. Ali bio je pravedan, stitio je slabije. Jednom je u skolu doneo neki prasak koji je prosuo izmedju klupa po podu i od kog su se svi cesali. Profesor se iznervirao jer se ceo razred cesao, ali onda je pocelo i njega da svrbi, pa je pokusao da ispituje, ali nije islo i onda je ceo razred pustio kuci. Za sebe Nusic kaze da je jedini o sebi mislio kao o dobrom detetu. Nije bio dobar djak. Nije voleo da ide u skolu i jednom kad ga je zaboleo zub majka ga nije pustila da ide. Od tada kako nekog, majku, oca, sestru, brata, zaboli zub, on ne ode u skolu. Profesori su ga kaznili za to. Cetvrtkom posle podne nisu imali skolu da bi radili domace, ali je to bio njihov najomiljeniji dan na hrastovom drvetu. Poceli bi da pricaju o necemu, pa presli na drugu temu, i tako redom sve dok im ne bi dojadilo, pa bi napravili loptu od kucine i na poljani igrali fudbal sve do veceri. Nedeljom je bilo drugacije. Ceda Brba je dolazio samo nedeljom, poranio bi i od rane zore sedeo na stablu cekajuci drustvo i najvise pricao o svojim “podvizima”. Neki su bili i istina. Na jednom vasaru je neki Italijan imao svoju tacku sa majmunom obucenim u generalsko odelo i dresiranim psom koji je bio osedlan kao konj. Italijan bi sa majmunom izveo prvi deo tacke, a onda mu na Italijanskom rekao “Avanti” (u prevodu “Napred”) i majmun bi skocio na psa i tako bi optrcali nekoliko krugova na odusevljenje publike. Ceda je doveo nekog velikog pakosnog psa i kad je Italijan rekao ‘Avanti’ pustio ga. Ovaj je nasrnuo na italijanovog psa da ga zakolje i sigurno bi to i uradio da mu u jednom trenutku izbezumljeni majmun nije skocio na ledja i cvrsto ga uhvatio za vrat. Ovaj se silno uplasio i krenuo da bezi. Nasli su ih u sumi, majmun je bio na drvetu i tek posle mnogo ubedjivanja je pristao da sidje i onda je zagrlio Italijana onako uplaseno kao da je covek, dok je pas iznemogao lezao. U drugom kraju sela je ziveo Matamuta. Ime mu je bilo Mata, ali je bio nem od rodjenja, pa su ga prozvali Matamuta. Bio je neverovatno jak i klonio se druge dece, radio je oko kuce sa ocem. O njegovoj snazi su se medju decom pricale legende. To je jako iznerviralo Cedu Brbu i i krenuo je sa dvojicom da ga izazove na tucu da se vidi ko je veci junak. Kad su stigli blizu setio se kako nije namazao ruke uljem i kako tako ne moze da se bori. Neki su poverovali neki ne. Sledece nedelje je dosao sa zavijenom glavom i opisao kako je isprebijao Matamutu, ali je drustvo saznalo da ga je dan ranije premlatio gazda. Naravno svi su se pravili da mu veruju. Dosao je na hrast i svima rekao da je resio da ide u hajduke. Celo drustvo ga je odgovaralo i pricalo kako su hajduci losi jer otimaju, napadaju, rade ruzne stvari. Ali onda ih je Brba ubedio da rade i dobre stvari i pitao ko bi jos isao u hajduke. Cvrca se prvi prijavio. Kad ga je zapanjeno drustvo pitalo zasto odgovorio je kako ga majka svake subote kupa, pa bi on otisao u hajduke samo da se toga spase. Onda je pristao i Dronja. Ostalo drustvo se neckalo. Posto je bila sreda, dogovorili su se da se sutradan nadju na hrastu i kazu sta je ko odlucio. Nije bila laka odluka. Nekada, za vreme Turaka hajduci su stitili narod. Na sastanku u Orascu sa Karadjordjem, skupile su se sve hajducke staresine, od kojih su najpoznatiji Hajduk Veljko i Stanoje Glavas, najstariji medju njima. Prvo su njega pitali da vodi ustanak, ali on nije prihvatio pa su onda izabrali Karadjordja. Ti hajduci su bili slavljeni junaci i drustvo se razislo razmisljajuci da li ovi danasnji hajduci jesu junaci ili samo razbojnici. Sledeceg dana su se dogovorili da ce svi u hajduke. Igrali su se hajduckih igara, bacanje kamena s ramena, napravili gusle i pred vece se dogovorili da se nadju u starom mlinu na kraju sela koji je davno izgoreo i niko ga nije popravljao niti je bilo ko tu zalazio. Tu su izabrali Cedu Brbu za ‘Arambasu - staresinu. Sutradan je skola bila zatvorena do daljneg zbog epidemije. Celo drustvo se okupilo na hrastu i onda je ‘Arambasa odlucio da se sutradan u rano jutro nadju na grobu Makse Zabe i poloze zakletvu. Maksa Zaba nije bio nikakav junak, nego lopov koga su streljali posto je ubio nekoga u pljacki i tu sahranili. Na tom mestu su pre njega bili streljani i sahranjeni hajduci, ali su njihovi grobovi nestali tokom vremena, ostao je vidljiv samo taj grob. Tu su se zakleli, ali se Cvrca nije pojavio. Objasnio je tog popodneva na hrastu da nije izdajica nego da je zamolio majku da ga rano probudi jer ide da polaze zakletvu za hajduke, a ujutro mu je u sobu usao otac sa kajsem i isprebijao ga. Odlucise da mu sude popodne u starom mlinu jer je prekrsio zavet cutanja. Posle vecanja svi su bili za to da se zavezani Cvrca odveze i da mu se oprosti, te da u subotu ode na grob i polozi zakletvu sa Cedom i Vrapcem. U nedelju nisu otisli do hrasta nego se svako kod kuce spremao za polazak u hajduke. Sutradan ujutro svi su se nasli i krenuli. Od “oruzja” su imali noz, viljusku i iglu. Prvu noc su napravili plan kako da opljackaju putnicka kola, izabrali Vrapca za guslara, zapalili vatru i u gluvo doba noci prvo Ceda, a onda ostali za njim, zavrsili na drvetu jer ih je uplasio magarac, kog nisu u prvom trenutku videli jer je bila noc. Kad su uvideli da je magare, vratili su se kod vatre, ali niko nije mogao da zaspi, pa je Ceda Brba predlozio da svako isprica po jednu pricu, da prekrate vreme do jutra. Brbina prica je bila o Caru koji nije umeo da nadje odgovor na 3 pitanja – kada je covek najjaci, kako da izbegne smrt i da li treba da slusa samo sebe ili i savete prijatelja. Zbog tih pitanja se preobukao u prosjaka i obisao pola sveta dok nije cuo za jedno dete Marka Kraljevica za koga su pricali da je pre nego sto je napunio godinu dana prohodao i progovorio, da je sa godinu dana bio vec toliko jak da je rukama lomio orahe, sa dve godine jahao, ali nije to bilo najbitnije. Kaludjeri iz manastira Treskavica bi silazili u Prilep da se dive njegovoj mudrosti. Kad je car u prosjackom odelu nasao Marka ovaj mu je odgovorio da je covek najjaci kad brani pravdu, da zivi posle smrti ako je cinio dobra dela i da je dobro slusati savete prijatelja jer retko ko voli da vidi svoje mane. Car se zadivio odgovorima i vratio u svoje carstvo, a Marku poslao poklone koje je ovaj razdelio sirotinji. Zadrzao je samo zlatni mac i buzdovan. Gluvaceva prica je o mladom kozaru koji je u planinama cuvao koze od jutra do veceri. Jednog dana vide da je jedno jare otislo previsoko, i pope se na stenu da ga spusti kad ugleda predivan cvet koji je jare htelo da pase. On spusti jare u stado i kako je cvet bio lep, ali skoro uvenuo bez vode, ode do izvora, napuni svoju kapicu vodom i zali cvet. Otad ga je zalivao svaki dan i uzivao u njegovoj lepoti i mirisu. Jednog dana je oluja polomila cvet i kozar je proveo ceo dan trazeci ga. Nasao ga je u sumi i odneo kuci i stavio u vodu gde se cvet malo oporavio. Te noci je sanjao san u kom mu je starac rekao da ode tamo gde je bio cvet i da ce naci blago kad pomeri stene. I stvarno mladi kozar je nasao blago, ali nije hteo da ga dira jer nije bilo njegovo. Kad je uvece zabrinut za cvet stigao kuci zatekao je prelepu devojku koja mu je objasnla da je ona bila taj cvet nastao iz suze njene majke Carice koju je otac oterao od sebe. Pre nego sto je posla u beli svet, sklonila je blago tamo. Devojka mu rece da je svo blago njegovo jer je ona njegova jer joj je jedini prisao, negovao je i voleo. Trtina prica je o snu u kom je sanjao da je car i da cini dobra dela ljudima. Kad su ga dvorjani pitali sta on zeli naredio je da mu se kupe crvene bonbone, napravi torta i upregnu kocije sutradan. Sanjao je dalje kako se najeo bonbona i probudio se taman kad je trebao da pocne da jede tortu. Ceo dan je bio tuzan i samo je sluzavki ispricao svoj san jer je umela da tumaci snove. Rekla mu je da ce mu se brzo nesto desiti, da mi predstoji velika radost i da ce mu se do podneva desiti sve to. U medjuvremenu je njegov otac izasao iz crkve, sreo profesora koji mu je o Trti rekao sve najgore, dosao besan kuci, izmlatio ga kao nikad i kad je Trta pitao sluzavku kako je tako lose protumacila san ona mu je odgovorila da je pogodila jednu stvar, a to je da ce se sve vrlo brzo desiti. Vrapceva prica je o misu koji nije mogao da izadje iz svoje rupice od macka koji se namerio da ga pojede. Zapoceo je pricu sa mackom i dogovorili su se da macak ne dira njega, a da mu on dovodi druge miseve da ih pojede tako sto ce im reci da je macak liznuo rakiju i napio se. Dogovorili su se da mis izadje iz svoje rupice i pokaze ostalima da moze da skace po macku i slobodno se seta. Mis je doveo miseve i rekao im da je macak pijan, izasao iz rupe i poceo da skace po njemu i oko njega, i poceo da mu gricka brkove. Macak ga je u tom trenutku scepao u zube i rekao mu da nece dirati druge miseve, ali da ce njega ubiti jer je izdao svoj rod i da zna da ce tako sutra izdati i njega. I pojeo ga. Cvrcina prica je o njegovom bratu Peri koji je krenuo da cupa kose sestrinim lutkama. Majka ga je videla i istukla, a sestra se jako naljutila na njega. Posto je bio dobar lazov Pera je uspeo da ubedi sestru da su se lutke same pocupale jer su se posvadjale u ormanu, gde ih je sestra sklanjala od njega, koja je bila lepsa u izlogu, dok nije bila kupljena. Dronjina prica je o bogatasu koji je stekao veliko bogatstvo svojim radom, pomagao siromahe i nije bio cicija, ali je bio zabrinut da li ce njegov sin moci to blago da sacuva ili ce se pokvariti od silnih para za koje ni dan nije radio. Jednu noc je uzidao blago u zidove dok sin nije bio tu i pred jutro polomio prozore da izgleda da su pokradeni. Sinu je bilo zao blaga, ali jos vise oca, i poceo je da radi sve vreme stedeci. Ustedeo je za konja i rekao ocu da bi je stedeo sve vreme i da ce sa konjem vise zaradjivati i vise stedeti i da ce otvoriti malu radnjicu pa da ce jos bolje ziveti. Kad je otac to cuo, poslao ga je da kupi budak i naterao da razbije zidove. Kad je video blago, sin je pitao oca zasto je to uradio. Otac mu je rekao da je hteo da ga nauci kako je tesko steci i sacuvati bogatstvo. Moja prica (Nusiceva) je o Raki Pustoglavicu, jedincu sinu, jako nevaljalom i neposlusnom detetu. Roditelji su bili ocajni. Jednog dana odose u cirkus i otac vide dresera zivotinja kako izvodi svoju tacku sa raznim zivotinjama i ode kod njega sa molbom da vidi moze li mu pomoci oko sina. Dreser se slozi i dodje u njihovu kucu. Posto Raka nije hteo da mu pridje, on uze korbac i izmlati ga. Za ruckom Raka odgurnu tanjir sa supom, a dreser ga opet izmlati i rece roditeljima da mu daju da jede tek kad bude molio. Posle rucka mu zapreti ako ne nauzi sve sto ima do sutra, da ce lose proci. Sutradan je Raka sve naucio. Dreser objasni roditeljima da nije lepo decu vaspitavati batinama, ali da je to bio jedini nacin. Od tog dana Raka se potpuno promenio i deca su ga prozvala: Dresirani Raka. U tim pricama su jedan po jedan zaspali. Probudili su se umorni, nazuljani, smrznuti, gladni i zedni. Nisu znali sta da jedu, probali su tikvu,travu,zemlju,koru drveta, nigde nije bilo vode, a bili su suvise slabi da krenu u napad. U medjuvremenu su roditeli otkrili da dece nema kod kuce. Kad je pala noc majke su vec bile jako zabrinute, a ocevi besni. Sledece jutro skupise se ocevi i odoce kod Nacelnika i ispricase mu kako stoji stvar, a posto je ovaj bio dobar poce odmah da istrazuje. Prvo se raspitao o pekarskom kalfi, Dronji i saznao da ga je pekar istukao i oterao jer mu je ukrao 2 perece. Nacelnik naredi da se pretrazi suma i decu pred kraj drugog dana iznemoglu i sklupcanu na zemlji nadje jedan pandur sa batinom i zajedno sa magaretom ih zakljuca u svoj svinjac pun buva, pred noc im dade hleba i slame za spavanje. Ujutro, posto je dojavio Nacelniku da ih je nasao, povede ih u njihovo selo. Nacelnik dojavi roditeljima da sacekaju “hajduke” na putu da se ne bi brukali pred selom. Uprkos ocekivanjima dece da ce ih roditelji izljubiti srecni sto ih vide, ocevi ih odmah isprebijase. Ceda Brba je dobio batine i od bivseg gazde jer mu je iz zlobe kad ga je ovaj otpustio, rasekao dzakove sa brasnom, otsekao konopac za kantu za bunar i pustio kanarinca iz kaveza kog je gazda obozavao. 2 nedelje niko nije dosao na Hrastovo stablo. Svi su bili otpusteni iz skole. Celo selo im se smejalo. Posle 2 nedelje su se svi skupili sem Cede koji je presao da segrtuje kod jednog opancara. I tu su se zarekli da nikad vise nece praviti takve gluposti.
понедељак, 19. септембар 2011.
Bozanstvena komedija - Dante
Biografija
Najveci italijanski i jedan od najvecih svjetskih pisaca rodio se u Firenci negdje izmedju 15. maja i 15. juna 1265. godine u porodici plemenitog gradskog i gvelfskog porijekla. Njegovo pravo ime je Durante, a Dante je deminutiv tog imena.
Njegovo vaspitanje bilo je najbolje kakvo se moglo steci u to doba, a ukljucivalo je mnogo skolskog religioznog obrazovanja, aristotelovske logike i vise latinskih klasika. Dante je bio ozbiljan i inteligentan i bistrog uma, pa je ucio bolje od drugih. Ubrzo je poceo da se bavi poezijom i sprijateljio se sa pjesnicima onog doba, a posebno sa Gvidom Kavalkantijem. Mladost je proveo uceci mnogo, boreci se u bitkama i prozivljavajuci ljubav. Odlucujuci po njega bio je susret sa Beatricom koja je dala svjetlost njegovoj sudbini i ulila mu duhovnost koju nije mogla da unisti gorcina zivota. Sreo ju je prvi put 1274. godine, kada je imao 9 godina, a drugi put poslije novih 9 godina 1283. godine i to je bilo presudno za njegov zivot pjesnika. Beatrice se kasnije udala za Simonea dei Bardi.
Borio se, kao konjanik, 1299. godine u bici protiv Aretinaca. Ozenio se, posto ga je otac na to ugovorom obavezao, 1277. godine Djemom di Maneto Donati i imao cetvoro djece. Neki tvrde da je imao cak sedmoro.
Izmedju 1295. i 1304. godine aktivan je u politickom zivotu. Aktivno je ucestvovao u borbi protiv politike pape Bonifacija VIII i njegove zelje da vlada i toskanskim gradovima koji su tada bili samostalni. Dante se istakao kao borac protiv politike ekspanzije i aneksije koju je vodio papa podsticuci unutrasnje razdore da bi ostvario svoj cilj. Nasuprot papi, Dante se zalagao za mir medju zavdjenim strankama i za odbranu slobode Firence. Crni su koristili pomoc pape Bonifacija VIII. Dante se prikljucio Bijelima i 1301. godine, kao njihov izaslanik, isao kod pape da ga umiri. Medjutim papa je poslao u Firencu Sarla di Valoa, koji je savladao stranku Bijelih i naredio povratak Crnih. Novi gradski nacelnik poceo je da se sveti svima koji su se suprotstavljali stranci Crnih, pa i Danteu koji je 27. januara 1302. godine u odsustvu, osudjen na kaznu od 5000 fjorina, na izgnanstvo iz Toskane i na izbacivanje iz javne sluzbe. Posto Dante nije platio kaznu, on je vec 10. marta iste godine osudjen na dozivotno izgnanstvo i smrt na lomaci ukoliko bude uhvacen. Od tada je Dante, kako i prilici pjesniku, stranka za sebe ali i izgnanik do kraja zivota. 1315. godine odbija ponudjenu amnestiju, smatrajuci je ponizavajucom .Zato mu je potvrdjena kazna progonstva uz konfiskaciju svih dobara i smrt na lomaci, a dodatno je ta kazna prosirena i na njegove sinove.
Vracajuci se iz Venecije, razbolio se. Umro je u noci izmedju 13. i 14. septembra 1321. godine u Raveni, gdje je sahranjen uz velike pocasti u odori pjesnika i velikog filozofa, u kapeli blizu crkve koja se tada zvala San Pjer Madjore, a kasnije crkva Svetog Franje.
Bibliografija
Novi zivot ( Vita nuova ) jedno je od najznacajnijih Danteovih djela, idealisticka storija o njegovoj ljubavi prema Beatrici. Ovaj roman sastavljen je od stihova i poglavlja u prozi, pisan je izmedju 1283. i 1289. godine. Rijec je, u izvjesnom smislu o ljubavnom romanu sa proznim dijelovima - izmedju kojih su umetnuti soneti i kancone - u kome se opisuje Danteova ljubav prema Beatrici.
Rime ( Rime ) su Danteov kanconijer nastao je istovremeno ili poslije Novog zivota, u kome on pjeva o ljubavi prema Beatrici i drugim zenama, ali i o moralnim i filozofskim pitanjima. Rime se mogu podijeliti: Mladalacke rime i polemika, Kamene rime i Filozofske rime i rime izgnanstva. Mladalacke rime sastavljene su od Danteovih mladalackih stihova pisanih dijelom "na toskanski nacin" a dijelom "u novom stilu" i polemike pisane u stihovima. Kamene rime, napisane oko 1296. godine, sastavljene su od niza kancona i sekstina posvecenih zeni kojoj je dao alegorijsko ime Petra (ital. pietra = kamen), sa jasnom aluzijom na njenu bezosjecajnost i odbijanje ponudjene ljubavi. Filozofske rime i rime izgnanstva sacinjene su od filozofskih pjesama i pjesama u kojima utjehu zbog svog nezasluzenog izgnanstva Dante trazi u sopstvenom moralnom integritetu i cistoti.
Gozba ( Convivio ), djelo doktrinarnog karaktera napisano je u izgnanstvu izmedju 1304. i 1307. godine, a ostalo je nedovrseno, vjerovatno zbog istovremenog obimnog rada na Bozanstvenoj komediji. Djelo je, a to je veoma znacajno, pisano na tzv. vulgarnom odnosno narodnom jeziku. On tu potvrdjuje da narodni jezik moze potpuno da zamijeni latinski jezik.
O pisanju na vulgarnom jeziku ( De vulgari eloquentia ) takodje je nedovrseno djelo nastalo istovremeno sa Gozbom, ali na latinskom jeziku. Ono se nadovezuje na Gozbu i razvija temu iz nje o dostojanstvu i prirodi vulgarnog jezika.
O monarhiji ( De monarchia ), djelo za koje se ne zna tacno u kom periodu Danteovog zivota je nastalo, pisano je u tri knjige na latinskom jeziku. U prvoj Dante dokazuje da je monarhija savrsen oblik vladavine, u drugoj objasnjava kako je monarhija bila ostvarena u Rimskom carstvu, a u trecoj raspravlja o odnosu carstva i crkve, cara i pape. Zbog tih teza djelo je bilo proglaseno za jereticko i 1329. godine javno spaljeno po nalogu kardinala.
Poslanice ( Epistole ), pisane na latinskom jeziku u raznim vremenskim periodima, cini trinaest pisama slavnim, ali i drugim licnostima tog doba, a namijenjenih i siroj publici.
Ekloge ( Egloge ) nastaju kao odgovor na jednu pjesmu na latinskom koju je Danteu 1319. godine, uputio Djovani del Vergilije, a kojom ga poziva da napusti narodni jezik i da pjeva na latinskom. Dante mu je odgovorio alegorijskom eklogom, u kojoj kaze da se nada da ce zasluziti pjesnicki lovor svojim djelom na narodnom, vulgarnom jeziku.
Prigovor na vodu i zemlju ( Questio ge aqua et terra ) je djelo u kome Dante prepricava tezu iznijetu na jednoj raspravi u Mantovi na temu da li je voda na nekom dijelu visa od kopna, dokazavsi da je vodena povrsina uvijek niza od kopna. Ovaj dokument nema neki veliki znacaj u Danteovom opusu, ali govori o njegovom raznolikom interesovanju i sirokoj kulturi.
Bozanstvena komedija ( La Divina Commedia ) je djelo koje je Dante pisao od 1307. godine pa do pred samu smrt. Pakao i Cistiliste je zavrsio prije 1314. Originalni naslov djela je bio samo Komedija, a Dante ga je tako nazvao, jer su u srednjem vijeku jos bili nejasni pojmovi o klasicnoj drami. Naime pjesme koje bi zalosno pocinjale srecno se zavrsavale nazivane su komedijama, a one koje bi se i zalosno zavrsile tragedijama. Naziv "bozanstvena" dali su joj potonji citaoci.
Najveci italijanski i jedan od najvecih svjetskih pisaca rodio se u Firenci negdje izmedju 15. maja i 15. juna 1265. godine u porodici plemenitog gradskog i gvelfskog porijekla. Njegovo pravo ime je Durante, a Dante je deminutiv tog imena.
Njegovo vaspitanje bilo je najbolje kakvo se moglo steci u to doba, a ukljucivalo je mnogo skolskog religioznog obrazovanja, aristotelovske logike i vise latinskih klasika. Dante je bio ozbiljan i inteligentan i bistrog uma, pa je ucio bolje od drugih. Ubrzo je poceo da se bavi poezijom i sprijateljio se sa pjesnicima onog doba, a posebno sa Gvidom Kavalkantijem. Mladost je proveo uceci mnogo, boreci se u bitkama i prozivljavajuci ljubav. Odlucujuci po njega bio je susret sa Beatricom koja je dala svjetlost njegovoj sudbini i ulila mu duhovnost koju nije mogla da unisti gorcina zivota. Sreo ju je prvi put 1274. godine, kada je imao 9 godina, a drugi put poslije novih 9 godina 1283. godine i to je bilo presudno za njegov zivot pjesnika. Beatrice se kasnije udala za Simonea dei Bardi.
Borio se, kao konjanik, 1299. godine u bici protiv Aretinaca. Ozenio se, posto ga je otac na to ugovorom obavezao, 1277. godine Djemom di Maneto Donati i imao cetvoro djece. Neki tvrde da je imao cak sedmoro.
Izmedju 1295. i 1304. godine aktivan je u politickom zivotu. Aktivno je ucestvovao u borbi protiv politike pape Bonifacija VIII i njegove zelje da vlada i toskanskim gradovima koji su tada bili samostalni. Dante se istakao kao borac protiv politike ekspanzije i aneksije koju je vodio papa podsticuci unutrasnje razdore da bi ostvario svoj cilj. Nasuprot papi, Dante se zalagao za mir medju zavdjenim strankama i za odbranu slobode Firence. Crni su koristili pomoc pape Bonifacija VIII. Dante se prikljucio Bijelima i 1301. godine, kao njihov izaslanik, isao kod pape da ga umiri. Medjutim papa je poslao u Firencu Sarla di Valoa, koji je savladao stranku Bijelih i naredio povratak Crnih. Novi gradski nacelnik poceo je da se sveti svima koji su se suprotstavljali stranci Crnih, pa i Danteu koji je 27. januara 1302. godine u odsustvu, osudjen na kaznu od 5000 fjorina, na izgnanstvo iz Toskane i na izbacivanje iz javne sluzbe. Posto Dante nije platio kaznu, on je vec 10. marta iste godine osudjen na dozivotno izgnanstvo i smrt na lomaci ukoliko bude uhvacen. Od tada je Dante, kako i prilici pjesniku, stranka za sebe ali i izgnanik do kraja zivota. 1315. godine odbija ponudjenu amnestiju, smatrajuci je ponizavajucom .Zato mu je potvrdjena kazna progonstva uz konfiskaciju svih dobara i smrt na lomaci, a dodatno je ta kazna prosirena i na njegove sinove.
Vracajuci se iz Venecije, razbolio se. Umro je u noci izmedju 13. i 14. septembra 1321. godine u Raveni, gdje je sahranjen uz velike pocasti u odori pjesnika i velikog filozofa, u kapeli blizu crkve koja se tada zvala San Pjer Madjore, a kasnije crkva Svetog Franje.
Bibliografija
Novi zivot ( Vita nuova ) jedno je od najznacajnijih Danteovih djela, idealisticka storija o njegovoj ljubavi prema Beatrici. Ovaj roman sastavljen je od stihova i poglavlja u prozi, pisan je izmedju 1283. i 1289. godine. Rijec je, u izvjesnom smislu o ljubavnom romanu sa proznim dijelovima - izmedju kojih su umetnuti soneti i kancone - u kome se opisuje Danteova ljubav prema Beatrici.
Rime ( Rime ) su Danteov kanconijer nastao je istovremeno ili poslije Novog zivota, u kome on pjeva o ljubavi prema Beatrici i drugim zenama, ali i o moralnim i filozofskim pitanjima. Rime se mogu podijeliti: Mladalacke rime i polemika, Kamene rime i Filozofske rime i rime izgnanstva. Mladalacke rime sastavljene su od Danteovih mladalackih stihova pisanih dijelom "na toskanski nacin" a dijelom "u novom stilu" i polemike pisane u stihovima. Kamene rime, napisane oko 1296. godine, sastavljene su od niza kancona i sekstina posvecenih zeni kojoj je dao alegorijsko ime Petra (ital. pietra = kamen), sa jasnom aluzijom na njenu bezosjecajnost i odbijanje ponudjene ljubavi. Filozofske rime i rime izgnanstva sacinjene su od filozofskih pjesama i pjesama u kojima utjehu zbog svog nezasluzenog izgnanstva Dante trazi u sopstvenom moralnom integritetu i cistoti.
Gozba ( Convivio ), djelo doktrinarnog karaktera napisano je u izgnanstvu izmedju 1304. i 1307. godine, a ostalo je nedovrseno, vjerovatno zbog istovremenog obimnog rada na Bozanstvenoj komediji. Djelo je, a to je veoma znacajno, pisano na tzv. vulgarnom odnosno narodnom jeziku. On tu potvrdjuje da narodni jezik moze potpuno da zamijeni latinski jezik.
O pisanju na vulgarnom jeziku ( De vulgari eloquentia ) takodje je nedovrseno djelo nastalo istovremeno sa Gozbom, ali na latinskom jeziku. Ono se nadovezuje na Gozbu i razvija temu iz nje o dostojanstvu i prirodi vulgarnog jezika.
O monarhiji ( De monarchia ), djelo za koje se ne zna tacno u kom periodu Danteovog zivota je nastalo, pisano je u tri knjige na latinskom jeziku. U prvoj Dante dokazuje da je monarhija savrsen oblik vladavine, u drugoj objasnjava kako je monarhija bila ostvarena u Rimskom carstvu, a u trecoj raspravlja o odnosu carstva i crkve, cara i pape. Zbog tih teza djelo je bilo proglaseno za jereticko i 1329. godine javno spaljeno po nalogu kardinala.
Poslanice ( Epistole ), pisane na latinskom jeziku u raznim vremenskim periodima, cini trinaest pisama slavnim, ali i drugim licnostima tog doba, a namijenjenih i siroj publici.
Ekloge ( Egloge ) nastaju kao odgovor na jednu pjesmu na latinskom koju je Danteu 1319. godine, uputio Djovani del Vergilije, a kojom ga poziva da napusti narodni jezik i da pjeva na latinskom. Dante mu je odgovorio alegorijskom eklogom, u kojoj kaze da se nada da ce zasluziti pjesnicki lovor svojim djelom na narodnom, vulgarnom jeziku.
Prigovor na vodu i zemlju ( Questio ge aqua et terra ) je djelo u kome Dante prepricava tezu iznijetu na jednoj raspravi u Mantovi na temu da li je voda na nekom dijelu visa od kopna, dokazavsi da je vodena povrsina uvijek niza od kopna. Ovaj dokument nema neki veliki znacaj u Danteovom opusu, ali govori o njegovom raznolikom interesovanju i sirokoj kulturi.
Bozanstvena komedija ( La Divina Commedia ) je djelo koje je Dante pisao od 1307. godine pa do pred samu smrt. Pakao i Cistiliste je zavrsio prije 1314. Originalni naslov djela je bio samo Komedija, a Dante ga je tako nazvao, jer su u srednjem vijeku jos bili nejasni pojmovi o klasicnoj drami. Naime pjesme koje bi zalosno pocinjale srecno se zavrsavale nazivane su komedijama, a one koje bi se i zalosno zavrsile tragedijama. Naziv "bozanstvena" dali su joj potonji citaoci.
Bozanstvena komedija
Naslov, nastanak i osnovna struktura
Dante je svoje djelo nazvao samo Komedija drzeci se tadasnjih shvatanja da su tragedije djela koja pocnu tragicno i tragicno se zavrse, a komedije djela koja tragicno pocinju a zavrsavaju se srecno: " ...Na pocetku ona je zastrasujuca i smrdljiva, jer govori o Paklu, ali ima dobar kraj, pozeljan i prijatan, jer govori o Raju...". Epitet Bozanstvena pojavljuje se prvi put kod Bokaca u njegovom djelu o Danteovom zivotu ali se kao sastavni dio naslova izdanja uvodi 1555. godine.
Poema se sastoji od 14233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama, koje su lancano povezane. Podijeljena je na tri dijela: Pakao, Cistiliste i Raj, sa po trideset tri pjesme, s time sto prvi dio odnosno Pakao, ima i uvodnu pjesmu, dakle trideset cetiri pjesme odnosno ukupno sto pjesama. Bazirana je na broju tri (simbol Svetog Trojstva) i savrsenom broju deset. Simetricna je i unutrasnja podjela: Pakao ima devet krugova i predvorje, sto cini deset dijelova. Cistiliste ima devet dijelova (plaza, Predcistiliste i sedam pojaseva), plus Zemaljski Raj, sto takodje daje zbir deset. Raj ima devet neba, plus Empirej, sto opet cini deset. Svaki od tri dijela poeme zavrsava rijecju zvijezda. Svaka sesta pjesma u tri dijela poeme govori o politici, ali u sve sirem smislu (na nivou Firence, pa Italije, Carstva). Duse gresnika razvrstane su u tri grupe, kao i duse pokajnika i duse blazenih. Tri zvijeri ometaju pjesnika na pocetku puta. Tri vodica ga vode na njegovom putu.
To je prica u prvom licu o putovanju kroz tri onozemaljska kraljevstva, zapocetom, kako neki smatraju, na Veliki petak 7. ili 8. aprila, odnosno po drugima 25. marta 1300. godine, na dan prvog Jubileja. Dante ima 35 godina i gubi se u sumi, a tri zvijeri ga sprecavaju da iz nje izadje. Pomaze mu Vergilije kao simbol razuma i vodi ga dobrim dijelom puta (kroz pakao i cistiliste), a zatim Beatrice i Sveti Bernard (kroz raj).
Dante je poceo da pise Pakao oko 1306-1307. godine (mozda i 1304), a zavrsava ga oko 1309-1310. Cistiliste pise poslije 1308, sve do 1315, a Raj poslije 1316. pa skoro do 1321. godine.
Naslov, nastanak i osnovna struktura
Dante je svoje djelo nazvao samo Komedija drzeci se tadasnjih shvatanja da su tragedije djela koja pocnu tragicno i tragicno se zavrse, a komedije djela koja tragicno pocinju a zavrsavaju se srecno: " ...Na pocetku ona je zastrasujuca i smrdljiva, jer govori o Paklu, ali ima dobar kraj, pozeljan i prijatan, jer govori o Raju...". Epitet Bozanstvena pojavljuje se prvi put kod Bokaca u njegovom djelu o Danteovom zivotu ali se kao sastavni dio naslova izdanja uvodi 1555. godine.
Poema se sastoji od 14233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama, koje su lancano povezane. Podijeljena je na tri dijela: Pakao, Cistiliste i Raj, sa po trideset tri pjesme, s time sto prvi dio odnosno Pakao, ima i uvodnu pjesmu, dakle trideset cetiri pjesme odnosno ukupno sto pjesama. Bazirana je na broju tri (simbol Svetog Trojstva) i savrsenom broju deset. Simetricna je i unutrasnja podjela: Pakao ima devet krugova i predvorje, sto cini deset dijelova. Cistiliste ima devet dijelova (plaza, Predcistiliste i sedam pojaseva), plus Zemaljski Raj, sto takodje daje zbir deset. Raj ima devet neba, plus Empirej, sto opet cini deset. Svaki od tri dijela poeme zavrsava rijecju zvijezda. Svaka sesta pjesma u tri dijela poeme govori o politici, ali u sve sirem smislu (na nivou Firence, pa Italije, Carstva). Duse gresnika razvrstane su u tri grupe, kao i duse pokajnika i duse blazenih. Tri zvijeri ometaju pjesnika na pocetku puta. Tri vodica ga vode na njegovom putu.
To je prica u prvom licu o putovanju kroz tri onozemaljska kraljevstva, zapocetom, kako neki smatraju, na Veliki petak 7. ili 8. aprila, odnosno po drugima 25. marta 1300. godine, na dan prvog Jubileja. Dante ima 35 godina i gubi se u sumi, a tri zvijeri ga sprecavaju da iz nje izadje. Pomaze mu Vergilije kao simbol razuma i vodi ga dobrim dijelom puta (kroz pakao i cistiliste), a zatim Beatrice i Sveti Bernard (kroz raj).
Dante je poceo da pise Pakao oko 1306-1307. godine (mozda i 1304), a zavrsava ga oko 1309-1310. Cistiliste pise poslije 1308, sve do 1315, a Raj poslije 1316. pa skoro do 1321. godine.
Jezik i stil Bozanstvene komedije
Jezik Bozanstvene komedije ima za osnovu toskanski, odnosno firentinski dijalekt, i to iskoriscen u svim elementima, pa su u upotrebi svakodnevne a ne samo akademske rijeci, narodni izrazi i zargoni. Ukljucuje galicizme i neologizme, odnosno rijeci koje je sam iskovao. Koristi oko petsto latinizama, posebno kada je ton kazivanja svecan ili ucen.
Stilski je vrlo razlicit, vec prema potrebi kazivanja. Moze se reci da koristi veliku skalu stilova-od tragicnog do komicnog, od poniznog do svecanog, od grotesknog do narodnog. Kroz svoj plurilingvizam i pluristilizam Dante uspijeva da pokaze stvarne mogucnosti vulgarnog, odnosno narodnog italijanskog jezika. Taj jezik je usao u upotrebu tek koju deceniju ranije, a prije Dantea koriscen je samo za ljubavnu liriku, sa ponekim izuzetkom u religioznoj i didaktickoj poeziji i u nekim proznim djelima.
Dante se sa pravom smatra ocem italijanskog jezika, jer iako nije prvi koristio narodni jezik za pisanje, on ga je osposobio da se na njemu moze napisati bilo koje knjizevno djelo. Pojava Danteovog djela znacila je pobjedu toskanskog dijalekta, koji postaje zajednicki jezik svih Italijana. Instrument te pobjede bio je trijumfalni uspjeh Bozanstvene komedije postignut kod siroke publike. To je nova publika koju je Dante stvorio za sebe i za potonje pisce, a koja nije bila vise ogranicena samo na uske akademske krugove.
Jezik Bozanstvene komedije ima za osnovu toskanski, odnosno firentinski dijalekt, i to iskoriscen u svim elementima, pa su u upotrebi svakodnevne a ne samo akademske rijeci, narodni izrazi i zargoni. Ukljucuje galicizme i neologizme, odnosno rijeci koje je sam iskovao. Koristi oko petsto latinizama, posebno kada je ton kazivanja svecan ili ucen.
Stilski je vrlo razlicit, vec prema potrebi kazivanja. Moze se reci da koristi veliku skalu stilova-od tragicnog do komicnog, od poniznog do svecanog, od grotesknog do narodnog. Kroz svoj plurilingvizam i pluristilizam Dante uspijeva da pokaze stvarne mogucnosti vulgarnog, odnosno narodnog italijanskog jezika. Taj jezik je usao u upotrebu tek koju deceniju ranije, a prije Dantea koriscen je samo za ljubavnu liriku, sa ponekim izuzetkom u religioznoj i didaktickoj poeziji i u nekim proznim djelima.
Dante se sa pravom smatra ocem italijanskog jezika, jer iako nije prvi koristio narodni jezik za pisanje, on ga je osposobio da se na njemu moze napisati bilo koje knjizevno djelo. Pojava Danteovog djela znacila je pobjedu toskanskog dijalekta, koji postaje zajednicki jezik svih Italijana. Instrument te pobjede bio je trijumfalni uspjeh Bozanstvene komedije postignut kod siroke publike. To je nova publika koju je Dante stvorio za sebe i za potonje pisce, a koja nije bila vise ogranicena samo na uske akademske krugove.
Pakao
Dante se, posto je umrla Beatrice - zena koja ga je vodila ka ljubavi prema nebeskim stvarima - gubi u velikoj mracnoj sumi, simbolu neznanja i zablude. Tu susrece Vergilija, koji predstavlja razum, a koga je Beatrice poslala da mu pomogne da savlada prepreke u vidu pantera (odnosno pohote i pozude), lava (oholosti) i vucice (pohlepe). Vergilije mu objasnjava da ce morati da putuje kroz tri onozemaljska kraljevstva. Dante sa Vergilijem silazi u pakao, veliku provaliju ciji je ulaz blizu Jerusalima i koji se proteze do zemljinog sredista, u kome je Lucifer.
Provalija pakla ima oblik lijevka sa uzim dijelom u sredistu Zemlje. Ivice tog lijevka imaju urezane ogromne horizontalne stepenike, koji formiraju devet koncentricnih kruznih ravni na kojima se kaznjavaju razni grijesi. Te ravni, odnosno pakleni krugovi, sve su uze iduci ka sredistu Zemlje. Njihove obale, koje su se obrusile zbog zemljotresa koji je pratio Hristovu smrt, omogucavaju silazak iz jednog kruga u drugi.
Raspored kaznjenih gresnika slijedi preciznu logiku. Svako je vjecno kaznjen u krugu koji odgovara najtezem poroku medju onima koje je imao.
Dante se, posto je umrla Beatrice - zena koja ga je vodila ka ljubavi prema nebeskim stvarima - gubi u velikoj mracnoj sumi, simbolu neznanja i zablude. Tu susrece Vergilija, koji predstavlja razum, a koga je Beatrice poslala da mu pomogne da savlada prepreke u vidu pantera (odnosno pohote i pozude), lava (oholosti) i vucice (pohlepe). Vergilije mu objasnjava da ce morati da putuje kroz tri onozemaljska kraljevstva. Dante sa Vergilijem silazi u pakao, veliku provaliju ciji je ulaz blizu Jerusalima i koji se proteze do zemljinog sredista, u kome je Lucifer.
Provalija pakla ima oblik lijevka sa uzim dijelom u sredistu Zemlje. Ivice tog lijevka imaju urezane ogromne horizontalne stepenike, koji formiraju devet koncentricnih kruznih ravni na kojima se kaznjavaju razni grijesi. Te ravni, odnosno pakleni krugovi, sve su uze iduci ka sredistu Zemlje. Njihove obale, koje su se obrusile zbog zemljotresa koji je pratio Hristovu smrt, omogucavaju silazak iz jednog kruga u drugi.
Raspored kaznjenih gresnika slijedi preciznu logiku. Svako je vjecno kaznjen u krugu koji odgovara najtezem poroku medju onima koje je imao.
Cistiliste
Na cistiliste, visoki brijeg koji se dize iz mora, Dante stize kroz dugi podzemni hodnik koji polazi od Luciferovih nogu. Tu stizu na barci koju vozi andjeo do brijega cistilista, mjesta gdje dospijevaju duse dostojne odlaska na nebo poslije ispastanja i pokajanja. Dante se uspinje, sa Vergilijem uz brijeg, gdje poslije pretcistilista idu u cistiliste koje ima sedam pojaseva kao simbol sedam glavnih grijehova, a redoslijed im je obrnut od rasporeda koji imaju u paklu. Blazi grijehovi se ispastaju na vecoj visini, odnosno blize Bogu. U svakom pojasu se nalaze gresnici koji ispastaju odredjeni grijeh, a na kraju svakog pojasa je andjeo koji brise sa cela znak slovo "P", simbol grijeha (sedam slova "P" simbolizuju sedam glavnih grijehova, a slovo "P" je pocetno slovo latinske rijeci peccato-grijesi). Te znake plamenim macem urezuje andjeo na ulazu u cistiliste. Ovdje, za razliku od pakla, gresnik nije osudjen na vjecno ispastanje grijeha i nije vezan za isto mjesto, vec se krece kroz cistiliste, zadrzavajuci se da ispasta u onim pojasevima u kojima se ispasta neki od grijehova koje je pocinio. I kada se izbrise svih sedam "P", stize se na vrh gdje se nalazi zemaljski raj, odredjen za covjeka koji ga je izgubio zbog Adamovog grijeha. Na vrhu se Dante oprasta od Vergilija, simbola zemaljske nauke, jer se ocistio od grijeha, a i zato sto Vergilije, posto nije vjerovao ni u Hrista koji je dosao niti u dolazeceg Hrista, ne moze u raj. Njegovo vjecno mjesto je u Limbu. Zato se u zemaljskom raju pojavljuje Beatrice, simbol ljubavi, Bozije i teoloske nauke i otkrovenja. U zemaljskom raju Dante posmatra, zajedno sa Beatricom, simbolicni prizor koji obuhvata najznacajnije trenutke ljudske istorije. Zatim uranja u vodu rijeke zaborava grijehova, u vodu Lete, a potom i u vode Evnoje da osvjezi sjecanje na dobra djela. Potom moze da krene ka zvijezdama i sa Beatricom se penje u Raj.
Na cistiliste, visoki brijeg koji se dize iz mora, Dante stize kroz dugi podzemni hodnik koji polazi od Luciferovih nogu. Tu stizu na barci koju vozi andjeo do brijega cistilista, mjesta gdje dospijevaju duse dostojne odlaska na nebo poslije ispastanja i pokajanja. Dante se uspinje, sa Vergilijem uz brijeg, gdje poslije pretcistilista idu u cistiliste koje ima sedam pojaseva kao simbol sedam glavnih grijehova, a redoslijed im je obrnut od rasporeda koji imaju u paklu. Blazi grijehovi se ispastaju na vecoj visini, odnosno blize Bogu. U svakom pojasu se nalaze gresnici koji ispastaju odredjeni grijeh, a na kraju svakog pojasa je andjeo koji brise sa cela znak slovo "P", simbol grijeha (sedam slova "P" simbolizuju sedam glavnih grijehova, a slovo "P" je pocetno slovo latinske rijeci peccato-grijesi). Te znake plamenim macem urezuje andjeo na ulazu u cistiliste. Ovdje, za razliku od pakla, gresnik nije osudjen na vjecno ispastanje grijeha i nije vezan za isto mjesto, vec se krece kroz cistiliste, zadrzavajuci se da ispasta u onim pojasevima u kojima se ispasta neki od grijehova koje je pocinio. I kada se izbrise svih sedam "P", stize se na vrh gdje se nalazi zemaljski raj, odredjen za covjeka koji ga je izgubio zbog Adamovog grijeha. Na vrhu se Dante oprasta od Vergilija, simbola zemaljske nauke, jer se ocistio od grijeha, a i zato sto Vergilije, posto nije vjerovao ni u Hrista koji je dosao niti u dolazeceg Hrista, ne moze u raj. Njegovo vjecno mjesto je u Limbu. Zato se u zemaljskom raju pojavljuje Beatrice, simbol ljubavi, Bozije i teoloske nauke i otkrovenja. U zemaljskom raju Dante posmatra, zajedno sa Beatricom, simbolicni prizor koji obuhvata najznacajnije trenutke ljudske istorije. Zatim uranja u vodu rijeke zaborava grijehova, u vodu Lete, a potom i u vode Evnoje da osvjezi sjecanje na dobra djela. Potom moze da krene ka zvijezdama i sa Beatricom se penje u Raj.
Raj
U raju je boraviste blazenih dusa. Postoji hijerarhijski red u savrsenstvu dusa i to savrsenstvo je utoliko vece ukoliko je vise nebo na kome se nalaze. Samo na prvom nebu i na Empireju duse se pojavljuju pred Danteom u ljudskom obliku, a na ostalim su one predstavljene svjetlima razlicite jacine, odnosno one su tu predstavljene kao cista sustina.
Na Zvjezdanom nebu Dante vidi trijumf blazenih dusa odnosno Hristov trijumf, a na Prvom pokretnom nebu vidi Boga u sredistu andjeoskih hijerarhija. Andjeli prve hijerarhije, serafimi, kerubini i andjeli prestolja nalaze se na odgovarajucim nebesima (Empireju, Prvom pokretnom nebu i Zvjezdanom nebu). Andjeli druge hijerarhije, odnosno andjeli poglavarstva, moci i gospodarstva borave na Jupiterovom, Marsovom i Suncevom nebu, a andjeli trece hijerarhije, odnosno andjeli knezevi, arhandjeli i andjeli su na Venerinom, Merkurovom i Mjesecevom nebu.
Dakle sve duse se nalaze na desetom nebu, Empireju, rasporedjene u obliku rajske ruze oko Bogorodice. Na osmom nebu Dantea ispituju sveti Petar i sveti Jovan o tri teoloske vrline. Posto je pokazao da potpuno shvata i prihvata vjeru, nadu i ljubav, prelazi preko Prvog pokretnog neba u Empirej, i tu ga ne vodi vise Beatrice vec sveti Bernard. On tu posmatra tajanstvenu Rajsku ruzu. Sveti Bernard moli Bogorodicu da oslobodi Dantea bilo kakve smrtne sijenke i tako pjesnik moze da se priblizi Bogu, da razumije najvece tajne vjere - duboko jedinstvo stvorenog svijeta, jedinstvo tri bozanske licnosti u jednoj, spajanje bozanskog i ljudskog u Hristu, sve dok se na vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji univerzuma stopivsi se sa ljubavlju koja pokrece Sunce i ostale zvijezde.
U raju je boraviste blazenih dusa. Postoji hijerarhijski red u savrsenstvu dusa i to savrsenstvo je utoliko vece ukoliko je vise nebo na kome se nalaze. Samo na prvom nebu i na Empireju duse se pojavljuju pred Danteom u ljudskom obliku, a na ostalim su one predstavljene svjetlima razlicite jacine, odnosno one su tu predstavljene kao cista sustina.
Na Zvjezdanom nebu Dante vidi trijumf blazenih dusa odnosno Hristov trijumf, a na Prvom pokretnom nebu vidi Boga u sredistu andjeoskih hijerarhija. Andjeli prve hijerarhije, serafimi, kerubini i andjeli prestolja nalaze se na odgovarajucim nebesima (Empireju, Prvom pokretnom nebu i Zvjezdanom nebu). Andjeli druge hijerarhije, odnosno andjeli poglavarstva, moci i gospodarstva borave na Jupiterovom, Marsovom i Suncevom nebu, a andjeli trece hijerarhije, odnosno andjeli knezevi, arhandjeli i andjeli su na Venerinom, Merkurovom i Mjesecevom nebu.
Dakle sve duse se nalaze na desetom nebu, Empireju, rasporedjene u obliku rajske ruze oko Bogorodice. Na osmom nebu Dantea ispituju sveti Petar i sveti Jovan o tri teoloske vrline. Posto je pokazao da potpuno shvata i prihvata vjeru, nadu i ljubav, prelazi preko Prvog pokretnog neba u Empirej, i tu ga ne vodi vise Beatrice vec sveti Bernard. On tu posmatra tajanstvenu Rajsku ruzu. Sveti Bernard moli Bogorodicu da oslobodi Dantea bilo kakve smrtne sijenke i tako pjesnik moze da se priblizi Bogu, da razumije najvece tajne vjere - duboko jedinstvo stvorenog svijeta, jedinstvo tri bozanske licnosti u jednoj, spajanje bozanskog i ljudskog u Hristu, sve dok se na vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji univerzuma stopivsi se sa ljubavlju koja pokrece Sunce i ostale zvijezde.
O Bozanstvenoj komediji
Bozanstvena komedija, vjerovatno, jedno od najvecih djela ikada napisanih. Velicina ovog djela se prevashodno odnosi na njegovu neprolaznost, svevremenost i univerzalnost. Dante je na jedan izuzetan nacin uspio otjelotvoriti ideal vjere, morala, nauke i politike.
Dante polazi od teze da je postojbina duse nebo, odakle ona silazi u nas. Dusa po dolasku na zemlju ima dvije osobine: razum i teznju. Dusa tezi dobru, ali ne zna da ga razlikuje. Iz neznanja se radja zlo, a ono se po Danteu nalazi u materiji odnosno culnom uzivanju. Dobro se nalazi u duhu, najvise dobro je Bog, a njemu tezi svaka dusa.
Zahvaljujuci svom umjetnickom geniju, Dante je u jednu cjelinu uspio da poveze plejadu likova, nosilaca razlicitih osjecanja, zudnji i dusevnih stanja. Najupecatljiviji dio Bozanstvene komedije je Pakao u kome Danteovo umjece sintetizovanja i maste dolazi do vrhunca.
Svaki covjek se u jednom trenutku zapita koliko duboko je u toj sumi grijeha, u koju zaluta svako - svjesno ili nesvjesno. Ovaj prolazak kroz paklene krugove i sagledavanje najmracnijih slika je toliko upecatljiv i realistican da se ne moze izbjeci vlastito preispitivanje. Nasavsi se u tami, covjek se zapita o svojoj proslosti i buducnosti, ali i o postojecem svijetu uopste. Tesko je zatvoriti oci pred cinjenicom da ni jedan od ovih grijeha nije iskorijenjen, ali da su ovom nizu pridodati novi. Koliko li bi Danteu pojaseva i zlih jaruga bilo potrebno kada bi Pakao pisao danas?
Postoji toliko scena mucenja, odnosno ispastanja grijeha i svaka od njih je na sebi svojstven nacin strasna, ali je najubjedljivija ona iz drugog pojasa devetog kruga gdje se nalaze izdajice. Tu grof Ugolino glodje potiljak nadbiskupu Rudjeriju. Rudjeri je zatvorio Ugolina, njegova tri sina i unuke u kulu (kasnije nazvanu Kulom gladi) gdje su oni umrli od gladi. Najdirljivija scena je kada jedan od Ugolinovih sinova kaze:
"Oce, nas ce mnogo manje da boli ako budes jeo nas,ti si nam dao ovo bedno meso,pa nam i uzmi zivot goli."
Takodje znacajno je i to sto je Dante ovim djelom nastojao usmjeriti citaoce ka pravom putu - ka Bogu. Na ulazu u pakao nalaze se oni koji "...ni pokudu ni pohvalu ne zasluzuju...", ljudi koji su citavog zivota bili neodlucni, nisu se okrenuli ni dobru ni zlu, kukavicki bjezeci od svake odgovornosti.
Bozanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji. To je ispovijest covjeka koja je istovremeno i opsteljudska, cime se uzdize na plan univerzalnosti. Bozanstvena komedija predstavlja stalnu ljudsku potrebu za srecom, mirom i prosvjetljenjem.
Bozanstvena komedija, vjerovatno, jedno od najvecih djela ikada napisanih. Velicina ovog djela se prevashodno odnosi na njegovu neprolaznost, svevremenost i univerzalnost. Dante je na jedan izuzetan nacin uspio otjelotvoriti ideal vjere, morala, nauke i politike.
Dante polazi od teze da je postojbina duse nebo, odakle ona silazi u nas. Dusa po dolasku na zemlju ima dvije osobine: razum i teznju. Dusa tezi dobru, ali ne zna da ga razlikuje. Iz neznanja se radja zlo, a ono se po Danteu nalazi u materiji odnosno culnom uzivanju. Dobro se nalazi u duhu, najvise dobro je Bog, a njemu tezi svaka dusa.
Zahvaljujuci svom umjetnickom geniju, Dante je u jednu cjelinu uspio da poveze plejadu likova, nosilaca razlicitih osjecanja, zudnji i dusevnih stanja. Najupecatljiviji dio Bozanstvene komedije je Pakao u kome Danteovo umjece sintetizovanja i maste dolazi do vrhunca.
Svaki covjek se u jednom trenutku zapita koliko duboko je u toj sumi grijeha, u koju zaluta svako - svjesno ili nesvjesno. Ovaj prolazak kroz paklene krugove i sagledavanje najmracnijih slika je toliko upecatljiv i realistican da se ne moze izbjeci vlastito preispitivanje. Nasavsi se u tami, covjek se zapita o svojoj proslosti i buducnosti, ali i o postojecem svijetu uopste. Tesko je zatvoriti oci pred cinjenicom da ni jedan od ovih grijeha nije iskorijenjen, ali da su ovom nizu pridodati novi. Koliko li bi Danteu pojaseva i zlih jaruga bilo potrebno kada bi Pakao pisao danas?
Postoji toliko scena mucenja, odnosno ispastanja grijeha i svaka od njih je na sebi svojstven nacin strasna, ali je najubjedljivija ona iz drugog pojasa devetog kruga gdje se nalaze izdajice. Tu grof Ugolino glodje potiljak nadbiskupu Rudjeriju. Rudjeri je zatvorio Ugolina, njegova tri sina i unuke u kulu (kasnije nazvanu Kulom gladi) gdje su oni umrli od gladi. Najdirljivija scena je kada jedan od Ugolinovih sinova kaze:
"Oce, nas ce mnogo manje da boli ako budes jeo nas,ti si nam dao ovo bedno meso,pa nam i uzmi zivot goli."
Takodje znacajno je i to sto je Dante ovim djelom nastojao usmjeriti citaoce ka pravom putu - ka Bogu. Na ulazu u pakao nalaze se oni koji "...ni pokudu ni pohvalu ne zasluzuju...", ljudi koji su citavog zivota bili neodlucni, nisu se okrenuli ni dobru ni zlu, kukavicki bjezeci od svake odgovornosti.
Bozanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji. To je ispovijest covjeka koja je istovremeno i opsteljudska, cime se uzdize na plan univerzalnosti. Bozanstvena komedija predstavlja stalnu ljudsku potrebu za srecom, mirom i prosvjetljenjem.
Cica Gorio - Balzak
O piscu:
Balzak je rodjen 1799.godine u Turu, Francuska. Kao licnost i kao pisac formira se u prvoj polovini 19. vijeka, koju obilježavaju snažan uspon buržoazije i njene filozofije života i sila novca kao osnovna pokretacka snaga svega djelovanja i stila življenja. Kada je završio studij prava, trebalo je, po želji roditelja, da bude bilježnik jer je taj poziv obezbjedivao društveni ugled i udoban život. Balzaku se taj poziv nije dopao, cak mu je bio odvratan. Htio je, o tome je maštao kao djecak, da bude pisac. Naslucivao je svoj stvaralacki genije i uporno odbijao da se bavi bilo cim osim pisanja. Njegov prvi pokušaj je tragedija Kromvel, ali je to bilo vrlo slabo djelo. Okrenuo se romanu, napisao za nekoliko godina nekoliko romana, ali je vidio da su vrlo slabi i nije ih potpisivao svojim imenom.
Poslije prvih književnih neuspjeha, opredjeljuje se za izdavaštvo, potom kupuje štampariju uz finansijsku pomoc roditelja. U ovom poslu propada i doživljava materijalnu katastrofu koja ce ga pratiti do kraja života; stalno je bio u dugovima i stalno se borio sa nemaštinom. Opet se vraca književnosti rešen da piše roman o gradjanskom ratu izmedu monarhista i republikanaca u Bretanji. Odlazi na mjesto dogadaja, mjesec i po dana prikuplja gradu i vraca se u Pariz, piše roman Posljednji šuan i, svjestan njegove vrijednosti, potpisuje ga svojim imenom. Od tada pa za sljedecih dvadesetak godina Balzak ce napisati stotinu kniga pišuci iz dana u dan, bez predaha, po sedamnaest sati dnevno. Balzak je primjer ogromne stvaralacke snage, posvecenosti književnosti i sagorijevanja u neprekidnom stvaralackom zanosu. Ogromna radna energija je slabila, zdravlje se sve više pogoršavalo i posljednjih nekoliko godina, umoran i ophrvan bolešcu, ništa nije napisao. Umro je 1850. godine, na vrhuncu slave.
Balzak je došao na genijalnu ideju da sve svoje romane objedini u jednu cjelinu koju je nazvao Ljudska komedija. Svaki roman je posebna cjelina ali sve ih objedinjuje vrijeme, podneblje, mentalitet, licnosti. Neke njegove licnosti javljaju se u razlicitim djelima, razlicitim vremenima i drugacijim ambijentima.U Ljudskoj komediji Balzak prikazuje plemstvo, ministre, politicare, bankare, sudije, advokate, oficire, sveštenike, trgovce, novinare, studente, fabrikante, seljake, zanatlije, prosjake, robijaše, prostitutke. Njegova Ljudska komedija je tako postala i ostala istorija naravi francuskog društva prve polovine 19.vijeka. On je postao najbolji i najpoznatiji istoricar. U najznacajnija i najpoznatija djela ubrajaju se: Cica Gorio, Šagrinska koža, Evgenija Grande, Rodaka Beta, Rodak Pons, Izgubljene iluzije, Traženje apsolutnog, Seljaci, Pukovnik Šaber.
Balzak je rodjen 1799.godine u Turu, Francuska. Kao licnost i kao pisac formira se u prvoj polovini 19. vijeka, koju obilježavaju snažan uspon buržoazije i njene filozofije života i sila novca kao osnovna pokretacka snaga svega djelovanja i stila življenja. Kada je završio studij prava, trebalo je, po želji roditelja, da bude bilježnik jer je taj poziv obezbjedivao društveni ugled i udoban život. Balzaku se taj poziv nije dopao, cak mu je bio odvratan. Htio je, o tome je maštao kao djecak, da bude pisac. Naslucivao je svoj stvaralacki genije i uporno odbijao da se bavi bilo cim osim pisanja. Njegov prvi pokušaj je tragedija Kromvel, ali je to bilo vrlo slabo djelo. Okrenuo se romanu, napisao za nekoliko godina nekoliko romana, ali je vidio da su vrlo slabi i nije ih potpisivao svojim imenom.
Poslije prvih književnih neuspjeha, opredjeljuje se za izdavaštvo, potom kupuje štampariju uz finansijsku pomoc roditelja. U ovom poslu propada i doživljava materijalnu katastrofu koja ce ga pratiti do kraja života; stalno je bio u dugovima i stalno se borio sa nemaštinom. Opet se vraca književnosti rešen da piše roman o gradjanskom ratu izmedu monarhista i republikanaca u Bretanji. Odlazi na mjesto dogadaja, mjesec i po dana prikuplja gradu i vraca se u Pariz, piše roman Posljednji šuan i, svjestan njegove vrijednosti, potpisuje ga svojim imenom. Od tada pa za sljedecih dvadesetak godina Balzak ce napisati stotinu kniga pišuci iz dana u dan, bez predaha, po sedamnaest sati dnevno. Balzak je primjer ogromne stvaralacke snage, posvecenosti književnosti i sagorijevanja u neprekidnom stvaralackom zanosu. Ogromna radna energija je slabila, zdravlje se sve više pogoršavalo i posljednjih nekoliko godina, umoran i ophrvan bolešcu, ništa nije napisao. Umro je 1850. godine, na vrhuncu slave.
Balzak je došao na genijalnu ideju da sve svoje romane objedini u jednu cjelinu koju je nazvao Ljudska komedija. Svaki roman je posebna cjelina ali sve ih objedinjuje vrijeme, podneblje, mentalitet, licnosti. Neke njegove licnosti javljaju se u razlicitim djelima, razlicitim vremenima i drugacijim ambijentima.U Ljudskoj komediji Balzak prikazuje plemstvo, ministre, politicare, bankare, sudije, advokate, oficire, sveštenike, trgovce, novinare, studente, fabrikante, seljake, zanatlije, prosjake, robijaše, prostitutke. Njegova Ljudska komedija je tako postala i ostala istorija naravi francuskog društva prve polovine 19.vijeka. On je postao najbolji i najpoznatiji istoricar. U najznacajnija i najpoznatija djela ubrajaju se: Cica Gorio, Šagrinska koža, Evgenija Grande, Rodaka Beta, Rodak Pons, Izgubljene iluzije, Traženje apsolutnog, Seljaci, Pukovnik Šaber.
Predgovor Ljudskoj komediji
Trinaest godina nakon objavljivanja prvog uspjesnog romana Poslednji šuan, poslije desetine uspjelih romana koji su Balzaka ucinili ne samo najpoznatijim nego i najplodnijim piscem toga doba, Balzak je napisao Predgovor ljudskoj komediji (1842) kojim je pokušao da teorijski obrazloži svoje djelo. Ovaj se spis smatra manifestom realizma. Naznacicemo osnovne poetske stavove iznete u ovom Balzakovom spisu.
1. Zadatak spisa je da se objasni kako je zamilsljena i kako je postala Ljudska komedija, te da se ukratko obrazloži njen plan.
2. Zamisao je nastala iz poredenja ljudskog roda i životinjskog sveta: “Uvidao sam da u tom pogledu društvo lici na prirodu. Zar društvo ne stvara od covjeka, prema sredini u kojoj on razvija svoju djelatnost, toliko razlicitih ljudi koliko ima podvrsta u zoologiji? (...) Prema tome, bilo je i uvek ce biti društvenih vrsta, kao što ima i zooloških vrsta?”. Za njega, razlika izmedu vojnika, radnika, upavitelja, advokata, itd. isto su tako velike kao izmedu vuka, lava magarca, gavrana itd.
3. Balzak ukazuje na suvoparnost istorije zamerajuci istoricarima svih vremena što su zaboravili da napišu istoriju naravi.
4. Priznaje škotsom romansijeru Valteru Skotu da se “uzdigao do filozofskog znacaja istorijski roman, tu vrstu književnosti koja iz veka u vek ukrštava besmrtnim dijamantina pesnicki venac zemalja u kojima cveta književnost”.
5. Sebi je postavio zadatak da napiše istoriju koju su zaboravili toliki istoricari - istoriju naravi. To ce postici “popisujuci poroke i vrline, skupljajuci najglavnije slucajeve strasti, slikajuci karaktere, odabirajuci najvažnije društvene dogadaje, praveci tipove spajanjem veceg broja oznaka istodobnih karaktera.” Da bi uspješno obavio taj obiman i odgovoran posao morao je da
-izuci uzoke društvenih pojava,
- dokuci skriveni smisao u ogromnom skupu lica, strasti i dogadaja,
- razmisli o prirodnim nacelima i
- ustanovi cime se društvo udaljava ili približava “vecnom zakonu, onom što je istinito i lepo’’.
6. Definiše roman kao uzvišenu laž istinitu u pojedinostima.
7. Daje plan Ljudske komedije:
I. Studije naravi 19.veka
II. Filozofske studije
III. Analiticke studije
Studije naravi cine opštu istoriju a svaka od slika ima svoju misao, svoje znacenje i izražava jedno doba ljudskog života. Filozofske studije prikazuju društvenu moc. Analiticke studije treba da udu u filozofiju braka, patologiju društvenog života, anatomiju nastavnog osoblja i analiyu vrline. Ovakvo delo obuhvata istovremeno i kritiku društva, analizu njegovih bolesti i pretresanje njegovih nacela.
Sumu svoje Ljudske komedije izrazio je Balzak sledecim recima:
Moje delo ima svoju geografiju, kao što ima svoj rodoslov i svoje porodice, svoja mesta i svoje stvari, svoju celjad i svoje gradane, svoje zanatlije i svoje seljake, svoje politicare i svoje kicoše, svoju vojsku, recju - ceo svoj svet!
U ovom Balzakovom spisu ima mehanickog prenošenja zakona životinjskog sveta na ljudsko društvo, sukobljavaju se i iskljucuju njegova materijalisticka naucna shvatanja i monarhisticka politicka uverenja. Znacajno je ukazivanje na uticaj sredine na formiranje ljudske licnosti, isticanje potrebe za istorijom ljudske naravi, otkrivanje sopstevnih stvaralickih postupaka u transponovanje grade u roman, ukazivanje na roman kao proznu vrstu velikih umetnickih mogucnosti.
Trinaest godina nakon objavljivanja prvog uspjesnog romana Poslednji šuan, poslije desetine uspjelih romana koji su Balzaka ucinili ne samo najpoznatijim nego i najplodnijim piscem toga doba, Balzak je napisao Predgovor ljudskoj komediji (1842) kojim je pokušao da teorijski obrazloži svoje djelo. Ovaj se spis smatra manifestom realizma. Naznacicemo osnovne poetske stavove iznete u ovom Balzakovom spisu.
1. Zadatak spisa je da se objasni kako je zamilsljena i kako je postala Ljudska komedija, te da se ukratko obrazloži njen plan.
2. Zamisao je nastala iz poredenja ljudskog roda i životinjskog sveta: “Uvidao sam da u tom pogledu društvo lici na prirodu. Zar društvo ne stvara od covjeka, prema sredini u kojoj on razvija svoju djelatnost, toliko razlicitih ljudi koliko ima podvrsta u zoologiji? (...) Prema tome, bilo je i uvek ce biti društvenih vrsta, kao što ima i zooloških vrsta?”. Za njega, razlika izmedu vojnika, radnika, upavitelja, advokata, itd. isto su tako velike kao izmedu vuka, lava magarca, gavrana itd.
3. Balzak ukazuje na suvoparnost istorije zamerajuci istoricarima svih vremena što su zaboravili da napišu istoriju naravi.
4. Priznaje škotsom romansijeru Valteru Skotu da se “uzdigao do filozofskog znacaja istorijski roman, tu vrstu književnosti koja iz veka u vek ukrštava besmrtnim dijamantina pesnicki venac zemalja u kojima cveta književnost”.
5. Sebi je postavio zadatak da napiše istoriju koju su zaboravili toliki istoricari - istoriju naravi. To ce postici “popisujuci poroke i vrline, skupljajuci najglavnije slucajeve strasti, slikajuci karaktere, odabirajuci najvažnije društvene dogadaje, praveci tipove spajanjem veceg broja oznaka istodobnih karaktera.” Da bi uspješno obavio taj obiman i odgovoran posao morao je da
-izuci uzoke društvenih pojava,
- dokuci skriveni smisao u ogromnom skupu lica, strasti i dogadaja,
- razmisli o prirodnim nacelima i
- ustanovi cime se društvo udaljava ili približava “vecnom zakonu, onom što je istinito i lepo’’.
6. Definiše roman kao uzvišenu laž istinitu u pojedinostima.
7. Daje plan Ljudske komedije:
I. Studije naravi 19.veka
II. Filozofske studije
III. Analiticke studije
Studije naravi cine opštu istoriju a svaka od slika ima svoju misao, svoje znacenje i izražava jedno doba ljudskog života. Filozofske studije prikazuju društvenu moc. Analiticke studije treba da udu u filozofiju braka, patologiju društvenog života, anatomiju nastavnog osoblja i analiyu vrline. Ovakvo delo obuhvata istovremeno i kritiku društva, analizu njegovih bolesti i pretresanje njegovih nacela.
Sumu svoje Ljudske komedije izrazio je Balzak sledecim recima:
Moje delo ima svoju geografiju, kao što ima svoj rodoslov i svoje porodice, svoja mesta i svoje stvari, svoju celjad i svoje gradane, svoje zanatlije i svoje seljake, svoje politicare i svoje kicoše, svoju vojsku, recju - ceo svoj svet!
U ovom Balzakovom spisu ima mehanickog prenošenja zakona životinjskog sveta na ljudsko društvo, sukobljavaju se i iskljucuju njegova materijalisticka naucna shvatanja i monarhisticka politicka uverenja. Znacajno je ukazivanje na uticaj sredine na formiranje ljudske licnosti, isticanje potrebe za istorijom ljudske naravi, otkrivanje sopstevnih stvaralickih postupaka u transponovanje grade u roman, ukazivanje na roman kao proznu vrstu velikih umetnickih mogucnosti.
Kompozicija
Prica romana Cica Gorio razvija se na dva plana: individualnom i opštem. Na individualnom planu predocene su dve kljucne price: o mladom studentu Eženu de Rastinjaku i ostarelom fabrikantu rezanaca cila Goriu. Oko ove dve sudbine razvija se niz individualnih istorija: stanara pansiona gospode Voker (stara gospodica Mišono, gospodin Poare, mlada devojka Viktorina Tajfer, gospoda Kutir, odbjegli robijaš Votren), vikontese de Bozean, grofica Anastazije de Resto, baronice Delfine de Nisenžan. To su samo istaknutiji pojedinci koji imaju znacajnije mesto u romanestkoj prici, ali pored njih, kroz ovaj roman defiluje nekoliko desetina epizodnih likova. Na opštem planu data je slika pariskog društva od najnižih najviših slojeva. U pansionu gospode Voker je sirotinja razlicitog životnog doba i porekla, a u predgradu Sen Žermen je visoko društvo odeveno u svilu i okiceno zlatom i dijamantima. Pariz je veliko iskušenje, nada i cežnja mladih ljudi, željenih da dopru do senžermenskog društva. Pariz je i slika moralnog blata, bezdušnosti i egoizma.
Cica Gorio
Cica Gorio je stekao bogatsvo za vrijeme revolucije prodajuci brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. Kada je ostao udovac, svu svoju ljubav je posvetio dvema kcerima: kupovao im haljine, nakit, kocije; obezbedio im velik miraz i obe su se udale u aristokratske porodice. Starija kcer Anastazija postala je grofica de Resto, mlada Delfina je postala baronica de Nisenžan. Kada su ušle u visoko društvo, njihove potrebe su postale vece - želele su da se istaknu na balovima i svecanim vecerama. Novac su dobijale od oca koje je, zaslepljen ocinskom ljubavlju, zadovoljavao njihove prohteve i hirove, rukovoden stavom: ''Ocevi uvek treba da daju pa da budu srecni. Uvek davati to znaci biti otac''. Dok je ima pare, pazole su ga i kao parajliju svakome pokazivale. A kad je nestalo novca, nemilosrdno su ga oterale. U pansionu Voker je našao sklonište, prezren i siromašan. Stalno menja spratovei i iznajmljuje jeftinije sobe. Odrekao se duvana, otpustio berberina, prestao je da se puderiše, nije više nosio skupa odela, bivao je sve mršaviji. Cica Gorio '' koji je imao šezdeset i dve godine i izgledao kao da nema ni cetrdeset (...), koji je imao neceg mladalackog u osmehu, sada je licio na izlapelog, nemocnpg i bledog starca od sedamdeset godina''. Kada je ponestalo novca, prodao je nakit, zlatne tabakere, cvjecnjake, posude od srebra, uvek je kcerima davao sa suzama radosnicama u ocima, srecan što su one zadovoljne i srecne. Kada bi u pansionu neko spomenuo ime neke od njegovih kceri, osluškivao bi da cuje kako su izgledale, jesu li bile srecne, jesu li se lepo provele. Da je njegova ljubav slepa, pokazuje slucaj kada je zakupio stan da bi njegova kcer Dafina imala gdje da se sastaje sa Rastinjakom. Tek na samrti, kad danima nije bilo njegovih kceri jer nije bilo ni novca, prvi put ce izraziti razocarenje i bunt :
Ne, one nece doci! Znam ja to ima vec deset godina. Ja sam to pomišljao ponekad, ali nisam smio da verujem.
Umro je cica Gorio sam i napušten od kceri, kao ubogi siromah. Ispratili su ga samo Rastinjak i Kristof, pokucar gospode Voker. Kceri za koje je sve žrtvao nisu došle na sahranu - poslale su prazne kocije i kocijaše.
Ežen de Rastinjak
Ežen de Rastinjak je mladic koji je iz provincije došao u Pariz na studije prava. Tu je osjetio velegradski život, upoynao siromaštvo i blagostanje, uporedio svoju porodicu u svetlu pariskog života i shvatio da mora nešto da promijeni. Shvatio je da u velikom gradu mora imati yaštitnika da bi opstao i da bi mogao da ude u visoko društvo koje je postalo njegova preokupacija i glavni cilj. Brzo je došao u vezu sa daljom rodakom vikontesom de Bozean i njena kuca mu je postala prva stepenica za ulayak u visoko društvo. Cinjenica da je rodak vikontese de Bozean, koja je po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najvecih plemkinja, otvarala mu je vrata aristokratskih kuca i obezbedivala pozivnice za balove. Vec na prvim koracima u to društvo Rastinjak mlad, neiskusan i cista srca doživljava poniženje : njegovo odijelo, dolazak pješice na bal ili neuglednim kocijama, izazivaju podrugljive poglede i osmjehe slugu koji mu otvaraju vrata. Prvi ulasci u to društvo otkrili su muneiskrenost, pritvornost, prevare, laž.
Mladom i neiskusnom Rastinjaku žele da pomognu svojim savjetima robijaš Votren i vikontesa Bozean. Votren je dobro upoznao svijet i iskusio društvene nepravde pa nastoji da Rastinjaku otvori oci i ukaže mu na neprijatne istine. Za Votrena je Pariz obicna kaljuga :
Oni koji se u njoj ukaljaju vozeci se kolima, to su pošteni ljudi, a oni koji se ukaljaju iduci pješice, to su lopovi. Ako vam se desi nesreca da ukradete neku sitnicu, pokazuju na vas na trgu pred Palatom pravosuda kao kakvo cudovište. Ali ako ukradete milion, onda ce vas u salonima smatrati za poštenog covjeka.
Pokvarenost je opšta pojava i oružje ljudi osrednjih osobina. U društvo treba krciti put bleskom genija ili umešnom pokvarenošcu. U ljudske mase treba ili uleteti kao topovsko dule, ili se uvuci kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. I vikontesa de Bozean, u jednom trenutku razocaranja, kada je ljubavnik bio napustio, kazuje Rastinjaku istinu o životu i upucuje ga kako da se ponaša u drustvu u koje hoce da ude :
Dakle, gospodine de Rastinjak, postupajte s ljudima onako kako zaslužuju. Želite da uspete, ja cu vam pomoci. Uvidecete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmericete velicinu bedne ljudske sujete. Iako sam pažljivo citala tu knjigu o svetu, bilo je stranica koje su mi ostale nepoznate. Sad znam sve. Ukoliko hladnije budete racunali, utoliko cete bolje uspeti. Ako hocete da vas se svet boji, udarite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje cete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa cete ostvariti sve želje.
U Rastinjaku je dvojstvo : on je mlad, neiskusan, cist, neiskvaren, riješen da uspije. Ali on je opljackao majku i sestre da bi kupio skupo odijelo i vozio se kocijama, što je uslov da se ude u visoko društvo. Po tome je sebican, kao što su sebicne kceri cica Goria. Ali ce taj isti Rastinjak odbiti necasnu Votrenovu ponudu da se oženi bogatom nasljednicom Viktorinom poštvo pije toga bude ubijen njen brat. Rastinjak ima svoj put :
Moja je mladost još cista kao vedro nebo : ko hoce da postane velik ili bogat covek, treba da se pomiri s tim da mora lagati, povijati se, puzati i uspravljati se, laskati, pretvarati se. Ko pristane na to, zar ne znaci da je pristao da bude sluga onih koji su lagali, povijali se, puzali. Prvo im treba biti sluga, pa onda postati njihov saucesnik. O, ne. Ja cu raditi plemenito, kao svetac, radicu danju i nocu da stecem bogatstvo samo svojim radom. To ce bogatstvo vrlo sporo ici, ali cu zato spavati mirne savesti.
Ali, kada postane ljubavnik Delfine de Nisenžwn, kada osjeti miris bogatstva, pojmice vrijednost novca i njegovo dejstvo na covjeka: kada ima novac, covej je siguran, samouvjeren, prav i dostojanstven. Visoko društvo i, bogatstvo i moralna cistota to ne može da opstane jedno pored drugogo, shvatio je Rastinjak.
Sudbina cica Goria iz temelja potresa Rastinjaka. Sahrana svoga stradalnika bez krivice ruši sve iluzije koje je Rastinjak gajio o svijetu. Kada je morao da pozajmi franak od pokucara Kristofa da bi grobarima dao napojnicu, Rastinjaka obuzima tuga i gorcina. U tom trenutku je nestao dotadašnji Ežen de Rastinjak koji je želio da svijet osvaja trudom, zaslugom i vrlinom. Pojavio se novi Ežen de Rastnjak koji upucuje društvu pretece rijeci a sad je na nas dvoje red . Na rucak kod gospode de Nisenžen odlazi Rastinjak koji prihvata borbu sa društvom Sen Žermena, ali prihvata i sredstva kojima se ono služi.
Društvo
Na samom pocetku romaneskne price, posle predocavanja stanara pansiona gospode Voker, narativni subjekt posebno prati dva glavna aktera price. Rastinjak i Gorio su samo dva suseda, ali sticaj okolnosti približava mladica i starca pa se u toku romaneskne price njihove sudbine preplicu. Balyak je dobro odredio mesta ovim junacima u strukturi romana: to su dva razlicita ljudska tipa i dva sveta, ali se i jedan i drugi uzajamno dopunjavaju. Bez cica goria Rastinjak bi dobio sasvim druge obrise; bez Rastinjaka tragicna sudbina starog Goria, ne bi dobila tako snažne akcente. Dok je jedan na kraju svoga puta, drugi ga tek krci; dok je Cica Goria uništila bezdušnost i nezahvalnost dveju kcerki, Rastinjak je na putu da uništi majku i sestre; dok je jedan poražen od života, drugi se bori za pobedu; dok je jedan potpuno skrhan, drugi je zadojen snagom za obracun sa društvom.
Cica Gorio je široka freska francuskog društva: tu ima licnosti razlicitog socijalog porekla i statusa, razlicitih ideja i ideala, razlicitih moralnih stavova i razlicitih sudbina: ''Ovakav skup ljudi - piše Balzak - sadrži uglavnom bitne elemente celog jednog društva''. Za junake ove price Balzak uzima dva razlicita ljudska tipa. Jedno je mladi student prava, koji je došao u Pariz da završi studije i svojim trudom obezbedi sebi mesto u društvu. Drugi je ostarjeli negdašnji fabrikant, ''jedno nesrecno i odgurnuto stvorenje, jedan mucenik sa kojim su svi terali šegu''
Prvi je došao u Pariz u punoj snazi svoje mladosti, ispunjen verom u život, željan uspeha po svaku cenu. Drugi je na zalasku života, na izmaku snage, napušten pd svojih kcerki, opljackan od sopstvene dece, žrtva bezgranicne roditeljske ljubavi.
Ljudski svet romana cine licnosti razlicite po poreklu, društvenom statusu, mentalitetu i karakteru. One se mogu svrstati u dve grupe: onu koja živi u ulici Sen Ženevjev gdje se nalazi pansion gospode Voker, i onaj iz predgrada Sen Žermen, gdje su kuce i dvorci ariskokratskih porodica. Na jednoj strani je siromaštvo, na drugoj materijalno izobilje. Na jednoj strani su vidljivi prosjaji iskrenosti, poštenja, prijateljstva i uvažavanja, na drugoj strani je bespomucna borba za društveni prestiž, niske intrige, podmetanja, zavidljivost, nemoral. Balzak sa simpatijama prikazuje senženevjevske žitelje, ima sažaljenja ya njihove patnje i stradanja, ima razumjevanja za njihove sitne zlobe i surevnjivosti, ali ih ne idealizuje. Za senženevjevske žitelje nema ni razumjevanja ni simpatija - na svakom koraku je lopovluk, preljuba, bezdušnost, zloba. Cica Gorio nije idealan lik - bogatstvo je stekao na nepošten nacin, koristeci nevolje siromašnih i gladnih. Ali on je stradalnik i nesrecnik, žrtva svojih nezajažljivih kceri i svoje prevelike ljubavi prema njima. Ni Rastinjak nije idealizovan: dolazi u Pariz cist i neiskvaren, dugo zadržava moralnu cistotu svoje licnosti, ali postepeno popušta, prilagodava se sredini i poprima njene manire: i on iskorišcava svoje najmilije da bi obezbedio ulazak u visoko društvo: i on, na kraju romanesksne price, odlazi da se ukljuci u metež i blato senžermeskog društva.
Ana Karenjina - Lav Tolstoj
O PISCU
LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ
(1828-1910)
Lav Tolstoj je roden 1828.godine.Potice iz stare aristokratske(grofovske) porodice , ali nije držao ni do aristokratskog porekla,ni do aristokratskih prava-uvek je bio naklonjen narodu,voleo ga,trudio se celog života da mu pomogne.
Roden je na grofovskom imanju u Jasnoj Poljani,tu je proveo najveci dio svoga života,umro je na željeznickoj stanici Astapovo posto je od kuce bio krenuo po nevremenu,u osamdeset drugoj godini.Ljubav prema ljudima je njegova najbitnija osobina,posebno ljubav prema obicnom coveku iz naroda,prema seljaku kmetu,prema ruskom narodu.Napustio je studije ,dosao u Jasnu Poljanu i poceo da se bavi imanjem. Oslobadao je svoje kmetove,delio im zemlju,pomagao ih,podigao skolu za seljacku decu,pisao knjige-pedagoski rad bio je jedna od njegovih preokupacija.Bio je stalno protiv nepravde i siromastva,licnim primerom pokazao je kako treba brisati staleske razlike.Zbog takvih stavova dosao je u sukob sa plemstvom,vlastima,crkvom i porodicom.On je ozlojade nepodnosljivim razlikama u drustvu:na jednoj strani su oni koji gladuju, na drugoj su oni koji skoro nista ne rade a žive u izobilju:"Okupili se zlocinci koji su opljackali narod, nakupili vojnika i sudija da štite nihovu orgiju, i-piruju.Narodu ne ostaje drugo nego da opljackano uzme nazad".
On pise clanke i traktate o aktuelnim drustvenim pitanjima :Pa sta da radimo,O gladi,U cemu je moja vera.Godine 1908.pise traktat ne mogu da cutim.Roman vaskrsenje je konacan obracun sa vlašcu,plemstvom i crkvom.Crkva ga je iskljucila iz svojih redova i anatemisala ga.Radnici jedne moskovske fabrike poslali su mu poklon sa posvetom:"Vas je zadesila sudbina mnogih velikih ljudi,koji idu ispred svog veka.I ranije su ih spaljivali na lomacama,uništavali u tamnicama i progonstvu.Neka vas iskljucuju iz cega hoce i kako hoce fariseji-vladike.Ruski ljudi ce se uvek ponositi vama,smatrajuci vas svojim,velikim,voljenim.Pet hiljada ljudi se slilo u Jasnu Poljanu da isprati Lava Tolstoja koji je sahranjen ,po njegovom zaveštanju,bez obreda, u obicnom drvenom sanduku, u Zabranu, omiljenom mestu svoga detinjstva.
Tolstoj je za života stekao svetsku slavu.Poceo je da piše u 24.godini i za šezdesetak godina stvorio je obiman književni opus:jubilarno izdanje celokupnih Tolstojevih dela(1928-1958)obuhvata 90 tomova.Neka dela:Autobiografska proza: Detinjstvo(1852), Decaštvo(1855), Mladost(1857); pripovetke: Sevastopoljske price(1855), Smrt Ivana Iljica(1886); romani: Porodicna sreca(1859), Kozaci(1862), Rat i mir(1869), Ana Karenjina(1877), Vaskrsenje(1899), Hadži Murat(1912); drama:Živi leš(1904).
(1828-1910)
Lav Tolstoj je roden 1828.godine.Potice iz stare aristokratske(grofovske) porodice , ali nije držao ni do aristokratskog porekla,ni do aristokratskih prava-uvek je bio naklonjen narodu,voleo ga,trudio se celog života da mu pomogne.
Roden je na grofovskom imanju u Jasnoj Poljani,tu je proveo najveci dio svoga života,umro je na željeznickoj stanici Astapovo posto je od kuce bio krenuo po nevremenu,u osamdeset drugoj godini.Ljubav prema ljudima je njegova najbitnija osobina,posebno ljubav prema obicnom coveku iz naroda,prema seljaku kmetu,prema ruskom narodu.Napustio je studije ,dosao u Jasnu Poljanu i poceo da se bavi imanjem. Oslobadao je svoje kmetove,delio im zemlju,pomagao ih,podigao skolu za seljacku decu,pisao knjige-pedagoski rad bio je jedna od njegovih preokupacija.Bio je stalno protiv nepravde i siromastva,licnim primerom pokazao je kako treba brisati staleske razlike.Zbog takvih stavova dosao je u sukob sa plemstvom,vlastima,crkvom i porodicom.On je ozlojade nepodnosljivim razlikama u drustvu:na jednoj strani su oni koji gladuju, na drugoj su oni koji skoro nista ne rade a žive u izobilju:"Okupili se zlocinci koji su opljackali narod, nakupili vojnika i sudija da štite nihovu orgiju, i-piruju.Narodu ne ostaje drugo nego da opljackano uzme nazad".
On pise clanke i traktate o aktuelnim drustvenim pitanjima :Pa sta da radimo,O gladi,U cemu je moja vera.Godine 1908.pise traktat ne mogu da cutim.Roman vaskrsenje je konacan obracun sa vlašcu,plemstvom i crkvom.Crkva ga je iskljucila iz svojih redova i anatemisala ga.Radnici jedne moskovske fabrike poslali su mu poklon sa posvetom:"Vas je zadesila sudbina mnogih velikih ljudi,koji idu ispred svog veka.I ranije su ih spaljivali na lomacama,uništavali u tamnicama i progonstvu.Neka vas iskljucuju iz cega hoce i kako hoce fariseji-vladike.Ruski ljudi ce se uvek ponositi vama,smatrajuci vas svojim,velikim,voljenim.Pet hiljada ljudi se slilo u Jasnu Poljanu da isprati Lava Tolstoja koji je sahranjen ,po njegovom zaveštanju,bez obreda, u obicnom drvenom sanduku, u Zabranu, omiljenom mestu svoga detinjstva.
Tolstoj je za života stekao svetsku slavu.Poceo je da piše u 24.godini i za šezdesetak godina stvorio je obiman književni opus:jubilarno izdanje celokupnih Tolstojevih dela(1928-1958)obuhvata 90 tomova.Neka dela:Autobiografska proza: Detinjstvo(1852), Decaštvo(1855), Mladost(1857); pripovetke: Sevastopoljske price(1855), Smrt Ivana Iljica(1886); romani: Porodicna sreca(1859), Kozaci(1862), Rat i mir(1869), Ana Karenjina(1877), Vaskrsenje(1899), Hadži Murat(1912); drama:Živi leš(1904).
SADRŽAJ
"Osveta je moja i ja cu je vratiti."
Radnja romana smestena je u sedamdesete godine devetnaestog stoleca,u bogate krugove petrogradskog društva.Paralelizam radnji: sretan brak Ljevina i Kiti te tragicna veza Vronskog i Ane,pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne porodice lice jedna na drugu,svaka nesretna porodica nesretna je na svoj nacin".Tom recenicom Tolstoj zapocinje roman.
Ana dolazi u kucu svog brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak.Stivina žena Doli saznala je da je muž vara s guvernantom.Ana uspeva pomiriti strane.Ana je razumna žena,dobra majka i supruga,lepa i šarmantna,pleni pažnju društva.Ana je u braku sa Aleksejem Aleksandrovicem Karenjinom,službenikom državne službe, hladnim i ugladenim covekom.Njihov brak je korektan, pun razumevanja ali nema ljubavi.Aninu strastvenost guši njegova racionalnost i odmerenost.Radnja romana zaplice se plesom organiziranim za petrogradsko visoko društvo.
Kiti,mlada Dolina sestra, dolazi na ples ocekujuci pažnju grofa Vronskog i skore zaruke."Ana nije bila u ljubicastoj, kako je to Kiti svakako htela, nego u crnoj,duboko izrezanoj baršunskoj haljinikoja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punacke ruke s tankom sicušnom pesti.Citava je haljina bila opšivena venecijanskom cipkom.Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio strucak macuhica,a isto tako i na crnoj traci pojasa sredbelih cipaka.Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera".Ples je bio veliko razocaranje za Kiti i neslucen ushit za Anu.Kiti se povukla razocarana jer je Vronski plesao sa Anom i njegove su je oci sledile.Kad je Ana uvidela zaljubljenost u ocima Vronskog žurno napušta ples pre vecere i drugog dana putuje iz Moskve.Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, sledi je istim vlakom i otvoreno joj sapoštava svoje namere.U Ani je pobudena strast davno zatomljena njezinim racionalnim brakom i ona se nece moci suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu.Ana i Vronski cesto se vidaju.Glasine se šire.U pocetku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osudeni.Karenjin moli Anu da prikrije vezu zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled.Ana ostaje u drugom stanju i to saopštava
Vronskom,neposredno pred sudelovanje u opasnoj konjickoj utrci.Vronski nesmotreno pada sa konja.Anina reakcija potpuno odaje njene emocije pred licem javnosti.U kociji, na putu kuci ona priznaje mužu svoju vezu i brani svoju ljubav.Karenjin pristaje na formalni brak.Vronski je nagovara na razvod.Ana razdirana moralnim dilemama rada devojcicu i u bunilu moli muža za oprost.Karenjin prihvata dete kao svoje.Vronski se pokušava ustreliti.Ana nakon toga raskida sa mužem i odlazi s Vronskim živeti u Italiju.Muž joj ne dopušta uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to cini iz pakosti.Vronski napušta karijeru u vojsci.Iz Italije ce se vratiti u Rusiju jer Anu proganja cežnja i griža savest prema sinu.Upada u kucu muža i odlazi k decaku.Otkriva da je sinu receno da je ona mrtva.Vronski ce u Rusiji biti rado viden u društvenim krugovima,no ona ce doživljavati poniženja i gotovo javnu osudu kad se pojavila u operi.Na kraju se povlace na seosko imanje gde vode ekstravagantan život.
Medutim njihov odnos postaje sve mracniji,nesvesno osuduju jedno drugo zbog propuštenih prilika.Vronski je zlovoljan što je žrtvovao karijeru.Nezadovoljan je i cinjenicom da njegova kci nosi ime Karenjina i traži od Ane da se službeno razvede.Karenjin, koji je u meduvremenu potpao pod uticaj grofice Lidije Ivanovne, ne pristaje na razvod.Ana cezne za sinom,ne može dobiti razvod,postaje razdražljiva,sumnjicava, patološki ljubomorna osecajuci njegovo rastuce nezadovoljstvo.Podsvesno kažnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla.Vodena histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod voz.Vronski,užasnut tragicnim krajem svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpsko-turski rat.
Uporedo, kao komentar ove veze pratimo u knjizi razvoj veze Kiti i Ljevina.Kiti koja je razocarana nakon plesa,nadajucci se sve vreme brcnoj ponudi grofa Vronskog,razboljeva se.Odbila je prošnju Ljevina,a sad uvida da je Vronski ne namerava oženiti.Lecnici njenoj iscrpljenoj duši nalažu putovanje u inozemstvo.U lecilištu u Njemackoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog.Kad ju Ljevin ponovo prosi,ona prihvaca.Njihov brak je vrlo zreo,postojan i lep.Ona rada sina Dimitrija.Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete negujuci umiruceg Ljevinovog brata Nikolaja.Ljevin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svet oko sebe.I kroz njega ce Tolstoj najplasticnije izneti svoja shvacanja i misli.Posle vencanja on se traži,pokušava usmeriti svoje eticke stavove,u duši skeptik on romanom doživljava preobrazu i izranja kao nadahnuti vernik.Ljevin ovde dozivljava mir sa samim sobom,pronalazi smisao i znacenje života.
"Osveta je moja i ja cu je vratiti."
Radnja romana smestena je u sedamdesete godine devetnaestog stoleca,u bogate krugove petrogradskog društva.Paralelizam radnji: sretan brak Ljevina i Kiti te tragicna veza Vronskog i Ane,pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne porodice lice jedna na drugu,svaka nesretna porodica nesretna je na svoj nacin".Tom recenicom Tolstoj zapocinje roman.
Ana dolazi u kucu svog brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak.Stivina žena Doli saznala je da je muž vara s guvernantom.Ana uspeva pomiriti strane.Ana je razumna žena,dobra majka i supruga,lepa i šarmantna,pleni pažnju društva.Ana je u braku sa Aleksejem Aleksandrovicem Karenjinom,službenikom državne službe, hladnim i ugladenim covekom.Njihov brak je korektan, pun razumevanja ali nema ljubavi.Aninu strastvenost guši njegova racionalnost i odmerenost.Radnja romana zaplice se plesom organiziranim za petrogradsko visoko društvo.
Kiti,mlada Dolina sestra, dolazi na ples ocekujuci pažnju grofa Vronskog i skore zaruke."Ana nije bila u ljubicastoj, kako je to Kiti svakako htela, nego u crnoj,duboko izrezanoj baršunskoj haljinikoja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punacke ruke s tankom sicušnom pesti.Citava je haljina bila opšivena venecijanskom cipkom.Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio strucak macuhica,a isto tako i na crnoj traci pojasa sredbelih cipaka.Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera".Ples je bio veliko razocaranje za Kiti i neslucen ushit za Anu.Kiti se povukla razocarana jer je Vronski plesao sa Anom i njegove su je oci sledile.Kad je Ana uvidela zaljubljenost u ocima Vronskog žurno napušta ples pre vecere i drugog dana putuje iz Moskve.Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, sledi je istim vlakom i otvoreno joj sapoštava svoje namere.U Ani je pobudena strast davno zatomljena njezinim racionalnim brakom i ona se nece moci suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu.Ana i Vronski cesto se vidaju.Glasine se šire.U pocetku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osudeni.Karenjin moli Anu da prikrije vezu zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled.Ana ostaje u drugom stanju i to saopštava
Vronskom,neposredno pred sudelovanje u opasnoj konjickoj utrci.Vronski nesmotreno pada sa konja.Anina reakcija potpuno odaje njene emocije pred licem javnosti.U kociji, na putu kuci ona priznaje mužu svoju vezu i brani svoju ljubav.Karenjin pristaje na formalni brak.Vronski je nagovara na razvod.Ana razdirana moralnim dilemama rada devojcicu i u bunilu moli muža za oprost.Karenjin prihvata dete kao svoje.Vronski se pokušava ustreliti.Ana nakon toga raskida sa mužem i odlazi s Vronskim živeti u Italiju.Muž joj ne dopušta uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to cini iz pakosti.Vronski napušta karijeru u vojsci.Iz Italije ce se vratiti u Rusiju jer Anu proganja cežnja i griža savest prema sinu.Upada u kucu muža i odlazi k decaku.Otkriva da je sinu receno da je ona mrtva.Vronski ce u Rusiji biti rado viden u društvenim krugovima,no ona ce doživljavati poniženja i gotovo javnu osudu kad se pojavila u operi.Na kraju se povlace na seosko imanje gde vode ekstravagantan život.
Medutim njihov odnos postaje sve mracniji,nesvesno osuduju jedno drugo zbog propuštenih prilika.Vronski je zlovoljan što je žrtvovao karijeru.Nezadovoljan je i cinjenicom da njegova kci nosi ime Karenjina i traži od Ane da se službeno razvede.Karenjin, koji je u meduvremenu potpao pod uticaj grofice Lidije Ivanovne, ne pristaje na razvod.Ana cezne za sinom,ne može dobiti razvod,postaje razdražljiva,sumnjicava, patološki ljubomorna osecajuci njegovo rastuce nezadovoljstvo.Podsvesno kažnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla.Vodena histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod voz.Vronski,užasnut tragicnim krajem svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpsko-turski rat.
Uporedo, kao komentar ove veze pratimo u knjizi razvoj veze Kiti i Ljevina.Kiti koja je razocarana nakon plesa,nadajucci se sve vreme brcnoj ponudi grofa Vronskog,razboljeva se.Odbila je prošnju Ljevina,a sad uvida da je Vronski ne namerava oženiti.Lecnici njenoj iscrpljenoj duši nalažu putovanje u inozemstvo.U lecilištu u Njemackoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog.Kad ju Ljevin ponovo prosi,ona prihvaca.Njihov brak je vrlo zreo,postojan i lep.Ona rada sina Dimitrija.Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete negujuci umiruceg Ljevinovog brata Nikolaja.Ljevin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svet oko sebe.I kroz njega ce Tolstoj najplasticnije izneti svoja shvacanja i misli.Posle vencanja on se traži,pokušava usmeriti svoje eticke stavove,u duši skeptik on romanom doživljava preobrazu i izranja kao nadahnuti vernik.Ljevin ovde dozivljava mir sa samim sobom,pronalazi smisao i znacenje života.
LIKOVI :
ANA KARENJINA
Ulazak Ane Karenjine u romanesknu pricu dolazi posle Oblonskih,Kiti,Ljevina i Vronskog.I tek što je ušla Ana se pokazuje kao licnost protuvrecnih postupaka, misli i osecanja-upravo onakva kakva ce biti tokom cele romaneskne price. Ona osvaja Dolinu decu;simpaticna je Kiti;osetice tugu što je daleko od sina;ocenice Vronskov dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak.
Ali ce na balu osvojiti Vronskog, izazvace kod Kiti ljubomoru("Jest,u njoj ima neceg strašnog,demonskg, i u isti mah bajnog"-Kiti).Ana ce pravdati sebe zbog Kitine ljubomore:"Ali ,veruj da ja nisam kriva, ili sam kriva samo malo",ali ni sama ne veruje svojim recima.Kad je ušla u voz za Petrograd,odahnula je pri pomisli da ce sutra videti sina i muža i da ce njen život"poteci lep,uobicajen,na stari nacin",ali kad se vrati kuci,i sin i muž izazivaju u njoj osecanje nalik na razocaranost."Ali sve vecma ju je obuzimalo osecanje stida".Kroz celi roman ona ce se raspinjati izmedu uverenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osecanja,koje ponekad provali iz nje,da je kriva i grešna.tolstoj je vrlo plasticnom slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd.I ako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladica koji se svuda srecu i da ona nece sebi dozvoliti ni da misli o njemu,sada je "obuze osecanje radosnog ponosa".Njegove reci da putuje da bi mogao biti tamo gde je na jer drukcije ne može,doživljava kao"baš ono što je želela njena duša, ali cega se bojao razum".Njihovi odnosi postajali su sve jasniji sredini u kojoj su se kretali,ali i Karenjinu koji odlucuje da ženu opomene.ona tu opomenu prima sasvim hladno.Recice Vronskom:"Sve je svrseno.Ja nicega više nemam,osim tebe.upamti to.".I ako izgovara reci koje unose naglu promenu u njenom životu i oznacavaju put pun neizvesnosti,koji prihvata svesno i s radošcu,u njoj živi misao o grehu i krivici i javlja se stid. Priznace mužu:"Ja ga volim,ja sam njegova ljubavnica,ja ne mogu da podnesem,ja se bojim,ja vas mrzim...Radite sa mnom šta hocete".Posle toga osecala je neprijatne poglede okoline,prikrivene osmehe,ružne komentare.Shvatila je sav užas svoga položaja,bolelo ju je nerazumevanje sredine: "Ne znaju kako je on osam godina gušio moj život,gušio sve što je bilo u meni živoga,da nijedanput nije pomislio da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav.Ne znaju kako me je na svakom koraku vredao,i posle toga bio zadovoljan sobom.Zar se nisam starala,starala svim silama da opravdam pred sobom svoj život?zar se nisam trudila da ga volim,da volim sina kada se vec muž nije mogao voleti?Ali,došlo je vreme,ja sam razumela da više ne mogu sebe obmanjivati,da sam živ stvor,da nisam kriva što meje bog takvu sazdao,da mi je potrebno da volim i da živim."
Ana je glavni junak romana bez obzira što svojim aktivitetom i psihološkim preživljavanjima nema odgovarajuce mesto u svim delovima romana.Široka je lepeza razlicitih mišljenja o njenoj krivici-od onih koji ukazuju na krivicu ove junakinje za svoju sudbinu do onih koji u Ani vide žrtvu lažnog morala sredine u kojoj je živela.Ona je izraziti individualista:robuje emocijama,vrlo retko postavlja pitanje svojih porodicnih i materinskih obaveza.Ljubavi i licnoj sreci podreduje sve:za nju je ljubav=život. sebicna je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu,prijatelje,službu-da bude samo njen.Sebicna je jer radi sopstvene srece unesrecuje sina i muža.
Ana je grešnica po onome što je ucinila,što je nanela bol mužu i sinu,ali je ona pre svega nesrecna žena.
VRONSKI
Vronski važi za vrlo prijatnog i dobrog coveka,obrazovanog i inteligentnog,;bogatog, svetskog i sredenog coveka,veoma pristupacnog i milog.U njegovoj pojavi bilo je lepote, odlucnosti , jednostavnosti i elegancije.Ponašanje je bilo prirodno, osmeh iskren,pogled prijateljski.Kada je sreo Anu u njemu se nešto naglo promenilo:ni jedna žena nije mogla dublje da ga zainteresuje,naklonost prema Kiti je samo flert i igra,a sada,pošto je upoznao Anu,bio je spreman "da ide tamo kuda i ona ,i da svu srecu života,jedini smisao života nalazi sad samo u tome da vidi nju i da je cuje."
Neprestano se secao svih poza u kojima ju je video,svih njenih reci,u njegovoj mašti stvarale su se slike buducnosti koja može doci,i zbog koje mu je obamiralo srce.
Anina bolest posle porodaja pogada Vronskog u toj meri da sav ocajan place; još više ga pogada plac Alekseja Karenjina i njegovo potpuno praštanje Ani i njemu."Osecao se postiden,unižen,kriv,i lišen mogucnosti da spere svoje uniženje".Osecao je njegovu visinu i svoje uniženje,njegovu pravednost i svoju nepravdu.Sve to je ucinilo da svoj poraz u ljubavi i životu razreši samoubistvom-pucao je u sebe.Prezdravio je,zatekao Anu živu,potpuno joj se predao.Podneo je ostavku u puku i otputovao sa njom u inostranstvo.
Opet pocinju nesuglasice .Vronski je bio na dvostrukim mukama:Ana je postajala sve nervoznija, njegov trud da održi sklad bio je sve uzaludniji.Pokušace da umiri njenu bolesnu ljubomoru koja je želela da ga sputa,da ga zadrži u kuci,da nigde ne odlazi.
Lik Vronskog je bio neophodan da bi se izgradio siže o udatoj ali izgubljenoj ženi.U romanesknoj prici on je više žrtva Aninih hirova nego što je vinovnik njene nesrece.Njegova greška je u tome što je sebi dopustio ljubav prema udatoj ženi.
KARENJIN
Aleksej Karenjin ulazi u romanesknu pricu istovremeno kada i Ana Karenjina.Pisac ga ne zapostavlja,skoro paralelno prati Anu i njega.Karenjin se sagledava i sa tacke gledišta Ane Karenjine, Stive Oblomskog ,Serjože,posluge.
On je radan,posvecen poslu,odgovoran; iako ima visoku državnu funkciju nije birokrata.Odgovoran je i stabilan: nije izbegao ženidbu sa mladom devojkom a mogao je jer je bio na vlasti.Porodica je za njega životni princip;za ocuvanje porodice i porodicnog ugleda spreman je da prede preko Anine avanture. On je stalno bio spreman da preko svega prede cutke, a kada je Ana pocela da mu prkosi i vreda ga , spreman je da uzvrati ravnom merom-da joj ne da razvod i time joj onemoguci brak sa Vronskim.
Karenjin je ne srecan covek.On je ucinio Anu nesrecnom jer se udala za starijeg coveka-ali to nije bila njegova volja, njegova ženidba nije bila prisila nego moralni cin odgovorna i poštena coveka.U mnogim situacijama Aleksej Karenjin je po moralnoj doslednosti i nesebicnosti iznad Ane Karenjine.
LJEVIN
Lik Konstantina Ljevina ostvaruje se u romanu na tri plana:intimnom,društvenom i filozofskom.Na intimnom planu je ljubav prema Kiti, poraz u toj ljubavi,razocaranje,oživljavanje ljubavi,borba za Kiti,brak.
Na društvenom planu Ljevin je seoski plemic: živi na selu,bavi se gazdinstvom, teži da unapredi rad na zemlji,prezire državnu službu.
Na filozofskom planu Ljevinov lik se ostvaruje kroznjegove misli o životu i svetu i kroz moralne dileme koje ga muce od pocetka do kraja romaneskne price.
ANA KARENJINA
Ulazak Ane Karenjine u romanesknu pricu dolazi posle Oblonskih,Kiti,Ljevina i Vronskog.I tek što je ušla Ana se pokazuje kao licnost protuvrecnih postupaka, misli i osecanja-upravo onakva kakva ce biti tokom cele romaneskne price. Ona osvaja Dolinu decu;simpaticna je Kiti;osetice tugu što je daleko od sina;ocenice Vronskov dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak.
Ali ce na balu osvojiti Vronskog, izazvace kod Kiti ljubomoru("Jest,u njoj ima neceg strašnog,demonskg, i u isti mah bajnog"-Kiti).Ana ce pravdati sebe zbog Kitine ljubomore:"Ali ,veruj da ja nisam kriva, ili sam kriva samo malo",ali ni sama ne veruje svojim recima.Kad je ušla u voz za Petrograd,odahnula je pri pomisli da ce sutra videti sina i muža i da ce njen život"poteci lep,uobicajen,na stari nacin",ali kad se vrati kuci,i sin i muž izazivaju u njoj osecanje nalik na razocaranost."Ali sve vecma ju je obuzimalo osecanje stida".Kroz celi roman ona ce se raspinjati izmedu uverenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osecanja,koje ponekad provali iz nje,da je kriva i grešna.tolstoj je vrlo plasticnom slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd.I ako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladica koji se svuda srecu i da ona nece sebi dozvoliti ni da misli o njemu,sada je "obuze osecanje radosnog ponosa".Njegove reci da putuje da bi mogao biti tamo gde je na jer drukcije ne može,doživljava kao"baš ono što je želela njena duša, ali cega se bojao razum".Njihovi odnosi postajali su sve jasniji sredini u kojoj su se kretali,ali i Karenjinu koji odlucuje da ženu opomene.ona tu opomenu prima sasvim hladno.Recice Vronskom:"Sve je svrseno.Ja nicega više nemam,osim tebe.upamti to.".I ako izgovara reci koje unose naglu promenu u njenom životu i oznacavaju put pun neizvesnosti,koji prihvata svesno i s radošcu,u njoj živi misao o grehu i krivici i javlja se stid. Priznace mužu:"Ja ga volim,ja sam njegova ljubavnica,ja ne mogu da podnesem,ja se bojim,ja vas mrzim...Radite sa mnom šta hocete".Posle toga osecala je neprijatne poglede okoline,prikrivene osmehe,ružne komentare.Shvatila je sav užas svoga položaja,bolelo ju je nerazumevanje sredine: "Ne znaju kako je on osam godina gušio moj život,gušio sve što je bilo u meni živoga,da nijedanput nije pomislio da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav.Ne znaju kako me je na svakom koraku vredao,i posle toga bio zadovoljan sobom.Zar se nisam starala,starala svim silama da opravdam pred sobom svoj život?zar se nisam trudila da ga volim,da volim sina kada se vec muž nije mogao voleti?Ali,došlo je vreme,ja sam razumela da više ne mogu sebe obmanjivati,da sam živ stvor,da nisam kriva što meje bog takvu sazdao,da mi je potrebno da volim i da živim."
Ana je glavni junak romana bez obzira što svojim aktivitetom i psihološkim preživljavanjima nema odgovarajuce mesto u svim delovima romana.Široka je lepeza razlicitih mišljenja o njenoj krivici-od onih koji ukazuju na krivicu ove junakinje za svoju sudbinu do onih koji u Ani vide žrtvu lažnog morala sredine u kojoj je živela.Ona je izraziti individualista:robuje emocijama,vrlo retko postavlja pitanje svojih porodicnih i materinskih obaveza.Ljubavi i licnoj sreci podreduje sve:za nju je ljubav=život. sebicna je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu,prijatelje,službu-da bude samo njen.Sebicna je jer radi sopstvene srece unesrecuje sina i muža.
Ana je grešnica po onome što je ucinila,što je nanela bol mužu i sinu,ali je ona pre svega nesrecna žena.
VRONSKI
Vronski važi za vrlo prijatnog i dobrog coveka,obrazovanog i inteligentnog,;bogatog, svetskog i sredenog coveka,veoma pristupacnog i milog.U njegovoj pojavi bilo je lepote, odlucnosti , jednostavnosti i elegancije.Ponašanje je bilo prirodno, osmeh iskren,pogled prijateljski.Kada je sreo Anu u njemu se nešto naglo promenilo:ni jedna žena nije mogla dublje da ga zainteresuje,naklonost prema Kiti je samo flert i igra,a sada,pošto je upoznao Anu,bio je spreman "da ide tamo kuda i ona ,i da svu srecu života,jedini smisao života nalazi sad samo u tome da vidi nju i da je cuje."
Neprestano se secao svih poza u kojima ju je video,svih njenih reci,u njegovoj mašti stvarale su se slike buducnosti koja može doci,i zbog koje mu je obamiralo srce.
Anina bolest posle porodaja pogada Vronskog u toj meri da sav ocajan place; još više ga pogada plac Alekseja Karenjina i njegovo potpuno praštanje Ani i njemu."Osecao se postiden,unižen,kriv,i lišen mogucnosti da spere svoje uniženje".Osecao je njegovu visinu i svoje uniženje,njegovu pravednost i svoju nepravdu.Sve to je ucinilo da svoj poraz u ljubavi i životu razreši samoubistvom-pucao je u sebe.Prezdravio je,zatekao Anu živu,potpuno joj se predao.Podneo je ostavku u puku i otputovao sa njom u inostranstvo.
Opet pocinju nesuglasice .Vronski je bio na dvostrukim mukama:Ana je postajala sve nervoznija, njegov trud da održi sklad bio je sve uzaludniji.Pokušace da umiri njenu bolesnu ljubomoru koja je želela da ga sputa,da ga zadrži u kuci,da nigde ne odlazi.
Lik Vronskog je bio neophodan da bi se izgradio siže o udatoj ali izgubljenoj ženi.U romanesknoj prici on je više žrtva Aninih hirova nego što je vinovnik njene nesrece.Njegova greška je u tome što je sebi dopustio ljubav prema udatoj ženi.
KARENJIN
Aleksej Karenjin ulazi u romanesknu pricu istovremeno kada i Ana Karenjina.Pisac ga ne zapostavlja,skoro paralelno prati Anu i njega.Karenjin se sagledava i sa tacke gledišta Ane Karenjine, Stive Oblomskog ,Serjože,posluge.
On je radan,posvecen poslu,odgovoran; iako ima visoku državnu funkciju nije birokrata.Odgovoran je i stabilan: nije izbegao ženidbu sa mladom devojkom a mogao je jer je bio na vlasti.Porodica je za njega životni princip;za ocuvanje porodice i porodicnog ugleda spreman je da prede preko Anine avanture. On je stalno bio spreman da preko svega prede cutke, a kada je Ana pocela da mu prkosi i vreda ga , spreman je da uzvrati ravnom merom-da joj ne da razvod i time joj onemoguci brak sa Vronskim.
Karenjin je ne srecan covek.On je ucinio Anu nesrecnom jer se udala za starijeg coveka-ali to nije bila njegova volja, njegova ženidba nije bila prisila nego moralni cin odgovorna i poštena coveka.U mnogim situacijama Aleksej Karenjin je po moralnoj doslednosti i nesebicnosti iznad Ane Karenjine.
LJEVIN
Lik Konstantina Ljevina ostvaruje se u romanu na tri plana:intimnom,društvenom i filozofskom.Na intimnom planu je ljubav prema Kiti, poraz u toj ljubavi,razocaranje,oživljavanje ljubavi,borba za Kiti,brak.
Na društvenom planu Ljevin je seoski plemic: živi na selu,bavi se gazdinstvom, teži da unapredi rad na zemlji,prezire državnu službu.
Na filozofskom planu Ljevinov lik se ostvaruje kroznjegove misli o životu i svetu i kroz moralne dileme koje ga muce od pocetka do kraja romaneskne price.
Пријавите се на:
Постови (Atom)